Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.
Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.
Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.
U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!
Umesto In memoriama prenosim tekst o njegovoj Filofofiji palanke koji sam 10. septembra objavio u kulturnom dodatku dnevnog lista "Pobjeda"
TIRANIJA OPŠTEG UVIDA U SVE - Beleške na marginama knjige ,,Filozofija palanke" Radomira Konstantinovića
Život je oaza usred života. R. Konstantinović
Ljudskost i intelektualno dostojanstvo jednog (svakog) društva dokazuje se i brani ISKLJUČIVO gestovima kojima se neslobodi gleda u lice i kaže joj se: "Ja se ne plašim"!
Stoga apelujem na sve koji rade u medijima da ovih dana od političkih zvaničnika u Srbiji zatraže odgovor na pitanje: šta misle o ovoj presudi i Putinovom totalitarizmu.
Čik da vidimo odgovore!
Završna riječ Nadežde Tolokonikove na suđenju Pussy Riot
Na moju veliku žalost, ovo lažno suđenje je blizu standardima staljinističkih trojki. Dakle, mi imamo svog istražitelja, advokata i sudiju. I onda, šta više, ono što svo troje rade i kažu određeno je političkim zahtevom za represijom. Koga okriviti za performans u hramu Hrista spasitelja i za to što je protiv nas pokrenut politički proces nakon koncerta? Kriv je autoritarni politčki sistem. Ono što Pussy Riot radi je opozicijska umetnost ili politika koja se naslanja na forme koje je umetnost ustanovila. U svakom slučaju, to je oblik građanske akcije u okolnostima kada su osnovna ljudska prava, građanske i političke slobode ugušene od strane korporativnog državnog sistema.
Kao samoproklamovanom legalisti i "borcu za poštovanje zakonitosti" Košutinici dr Vojislavu svakako bi trebalo da bude u interesu da se teška hipoteka sumnje u umešanost u političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića što pre otkloni ― ostaje, stoga, nejasno zašto se istom tako histerično opire?
Stepen moralne tuposti i političke arogancije prisutan u saopštenju DSS povodom krivične prijave koju su majka i sestra Zorana Đinđića podnele protiv Vojislava Koštunice, JSO i Ace Tomića ― pored toga što govori o šizofrenom raskoraku koji navedena grupacija građana ima sa realnošću ― svedoči, nažalost, i o nespremnosti srpskog društva (čitaj: vlasti) da učini nešto konkretno na uspostavljanju i očuvanju moralnog poretka kao neophodnog preduslova da bi jedno društvo uopšte moglo da se karakteriše kao pristojno i uređeno.
Veća sramota za Vojsku Srbije od toga što joj je Vulin ministar je jedino ta što se navršilo 13 godina od dana kada su u vojnom objektu "Karaš" na Topčideru, gde su bili na straži, ubijeni gardisti Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović.
Sramotu kojoj se država Srbija i njena vojska smrću ova dva mladića samoizložila ne mogu da prikriju ni da nadlete nikakvi migovi.
Porodice Milovanović i Jakovljević zaslužuju istinu o pogibiji svoje dece i procesuiranje krivaca. A Srbija ukoliko, makar deklarativno, želi da se predstavi kao civilizovana zemlja - Draganu i Draženu na mestu na kom su ubijeni u najmanju ruku duguje makar spomen obeležje!
Intervju za emisiju „Opušteno“, TV Subotica, 23.jul 2016.
Razgovarali: Mile Tasić i Novi Nebojša Milenković
O izložbi „Mala čitanka vojvođanskog konceptualizma“, konceptualnoj umetnosti 1970-ih, vremenu i kulturi u kojoj su iza ideja stajali ideali, Slavku Matkoviću i umetnosti kojoj se posvećuje čitav život, Balintu Sombatiju, grupi Bosch+Bosch, novosadskoj Tribini mladih, tome zašto svaka generacija (umetnika) ima obavezu da se izbori za pravo na vlastiti bunt,
Pitanja na odgovore ili: o (ne)mogućnostima (umetničkih) utopija danas
Sve na svetu postoji da bi se napisala jedna knjiga.
Stefan Malarme
U Theresiapolis pristigli su vozom. Noću. Oko 3.30. Na stanici bili smo samo ja i par klošara. Ona je bila u nekakvoj crnoj pelerini opšivenoj krznom, na glavi je imala elegantan šešir s velikim obodom ispod kog su tek malkice virili pramenovi sede kose skupljene u punđu. Na rukama nosila je bele rukavice na kojim su tamnocrvenim koncem bili izvezeni nekakvi cvetni motivi (tek kasnije shvatio sam da su bili identični ornamentima koji se nalaze iznad južnog ulaza u Veliku većnicu Gradske kuće). Uprkos odmaklim godinama zračila je sasvim nesvakidašnjom lepotom kakvu, priznajem, nikada nakon ovog susreta nisam uspeo da pronađem ili uočim kod žena koje sam poznavao ili slučajno sretao na ulicama raznih gradova.
On je bio u izlizanom, prljavozelenom vojničkom šinjelu, punom fleka od hrane i pića, ispod kog je virila bela košulja s elegantnom leptir-mašnom.
Teško je poznati život a slikati je lako treba samo započeti posle sve ide samo slaže se jedno na drugo i kada svršiš sliku vidiš da je na njoj šareno sve kavo u životu i da svaka istina ima dva lica.
Ilija Bašičević Bosilj
Posle niza izložbi koje su poslednjih godina održane u svetu (Venecija, Njujork, Cirih, Hajdelrberg) na kojima je Ilija Bašičević Bosilj izlagan zajedno s Pikasom, Kleom ili Klimtom, kao i nakon što ga je ugledni londonski časopis Raw Vision proglasio za jednog od klasika svetske art brut umetnosti u organizaciji ULUS-a i Fonda Ilija&Mangelos uz produkcijsku podršku Galerije O3ON-e u umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić od 10. do 31.oktobra biće održana velika studijska izložba Slike sa Ilijade, čiji sam autor i kustos.
Posedujući svest o slikarstvu svog školskog druga Save Šumanovića, takođe, budući da je od sina Mangelosa slušao i o Generaliću i u Jugoslaviji tada popularnom pokretu slikara seljaka, neznano kako 1957, u svojoj 62.godini i Ilija Bašičević počinje vlastite slikarske pokušaje. Za razliku od slikara naivaca sa kojima je često bio poređen, ili pak među koje je pogrešno svrstavan i sa njima izlagan, Ilija Bosilj umetnošću se nije bavio ni iz kakvog hobija. Kod njega nema nezgrapnosti ni prostodušnosti karakteristične za umetnost naivnih, niti je pak kao umetnik Ilija na bilo koji način bio protekcionisan od strane države. Naprotiv ─ do svega u svojoj umetnosti Ilija Bosilj došao je na najteži mogući način: slikarsku tehnologiju uglavnom je učio sam, baš kao što je i njegova međunarodna umetnička karijera došla kao splet (srećnih) okolnosti.
Kao da je bilo nekad..., ili: da li je pobedila narodna muzika[1]
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova (produkcija B92) glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz ličnu, emotivnu istoriju, govori o istoriji najodvratnijih godina između 1991 i 1995.godine:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji.
Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje...[2]