518_mobing-posao_dreamstime_if.jpg“Svet je opasno mesto, ne zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji gledaju i ne
preduzimaju ništa” reči su Alberta Ajnštajna koje lako mogu da se primene na priču o krivičnom delu mobinga ─ tj. različitih oblika šikaniranja i zlostavljanja na radnom mestu. Kako je reč o problemu koji je u našoj javnosti (a, srećom, i pravosuđu) sve prisutniji ─ možda je baš priča o mobingu najbolji pokazatelj sporosti kojom naša zemlja prihvata pozitivne zakonodavne vrednosti onih društava koja pretenduju na to da se smatraju: civilizovanim, humanim i pravičnim. 

Po švedskom psihologu Hajncu Lejmanu koji je autor ovog pojma ─ ujedno i najzaslužniji za uvođenje istog u zakonodavstvo zemalja Evropske unije ─ mobing se prepoznavanje na sledeći način: "Pod pojmom mobinga podrazumeva se psihološki teror u poslovnom životu (na radnom mestu) i odnosi se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju i maltretiranja, koja su usmerena na sistematičan način od jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema pojedincu, koji je zbog mobinga stavljen u poziciju u kojoj je bespomoćan i u nemogućnosti da se odbrani".

 

u60068-159288_tito-gepard_blogshow.jpgKo je ustvari (bio) Tito? Šta je uzrok zbog kog se, makar kada je o istorijskim podacima i svedočenjima reč, pravi Josip Broz u tolikoj meri razlikuje od stvorene/kreirane predstave o njemu? Da li ste se dok ste čitali, ili, možda, pisali grafit: Bravar je bio bolji..., ikada zapitali: kako je moguće da jedan, u suštini autoritarni vladar u svesti onih koji ga podržavaju ni tri decenecije nakon smrti i dalje nije značajnije izgubio na „svežini" i harizmi? 


Po Rastku Močniku, sve navedeno moguće je zbog činjenice po kojoj Tito jeste mnogo više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava. Za tako nešto, po Močniku, nije bila dovoljna samo politika: potrebno je bilo još nešto - potrebna je bila umetnost. Umetnost Josipa Broza se zove TITO. U mnogo većoj meri nego što je to bio slučaj sa političkim i(li) ideološkim - Titov kult bio je vizuelni kult koji umnogome ima sasvim autentična ishodišta.

 

Gospodine predsedniče Tadiću,

U trenucima kada se ─ suočena sa jednim od svojih najvećih istorijskih poniženja i poraza ─ Srbija današnjice okreće onim vrednostima za koja smo verovali da pripadaju našoj nedavnoj mračnoj prošlosti, u ime onih građana ove zemlje koji, uprkos svemu, još uvek veruju u demokratske tekovine i mesto naše zemlje među civilizovanim, razvijenim, demokratskim društvima današnjice, obraćam Vam se sa zahtevom da se ─ koristeći vaš nedavno stečen predsednički legitimitet i njemu pripadajuća ovlašćenja ─ oglasite i uzmete u zaštitu sve one ljude koji su poslednjih dana “predmeti“ poziva na linč ili pak izloženi najbrutalnijem fizičkom nasilju.

Pre svega mislim na pripadnice i pripadnike pojedinih nevladinih organizacija kao što su Helsinški odbor za ljudska prava, Yucom i Fond za humanitarno pravo, predstavništva stranih firmi, novinare, baš kao i na predsednika odnosno članice i članove (aktiviste i funkcionere) Liberalno demokratske partije!

Masovna politička histerija i zaslepljenost onih koji poslednjih dana ─ manje/više otvoreno podržani od pojedinih (parlamentarnih) stranaka ─ divljaju ulicama Srbije nikako ne može biti izgovor za ćutanje njenog novoizabranog predsednika. Situacija u kojoj se Srbija danas nalazi ne sme da bude iskorišćena za ukidanje slobodnog mišljenja, ili čak fizičku likvidaciju svake (političke) alternative ─ i to je činjenica na koju ste, kao predsednik Srbije, jednostavno bili dužni da reagujete! U suprotnom, ukoliko se ovo ludilo na ulicama i trgovima Srbije ne zaustavi, gubitak Kosova i Metohije mogao bi biti praćen i trajnim gubitkom čak i elementarne evropske i demokratske perspektive ovog društva, baš kao i povratak na političku scenu one Srbije koju ste ─ upravo zahvaljujući glasovima onih građanki i građana Srbije koji su danas tako stravično progonjeni ─ pobedili na nedavno završenim izborima.

 

Predsedništvu Liberalno demokratske partije

Simina 41, Beograd

 Pogromaška atmosfera i horsko pevanje koje prati istupanje Vesne Pešić iz poslaničkog kluba Liberalno demokratske partije ukazuje na mnogo širi problem ovdašnjih tzv. političkih elita. Reč je, naime, o pomanjkanju talenta da se politički problemi, razmimoilaženja ili drugačija mišljenja ne pretvore u patetične operete ― u kojima se svi koji se drznu da misle ili govore drugačije od zvaničnih partijskih stavova i dogmi odmah ne svrstaju u red izdajnika, plaćenika i ostalih kvislinga. Snagom verbalne vatre kao i kalibrom korišćene municije sam povod reakcije gospođe Pešić u međuvremenu prilično je banalizovan. Suština priče je da ideja o nepogrešivosti vođe još jednom pokazuje svoje mračno naličje. Nevešto sročena kanibalska metafora na kraju je rezultirala novim dokazom po društvo pogubne teze o ovdašnjoj političkoj sceni kao blatnjavoj kaljuzi u kojoj ljudi sa ličnim kredibilitetom naprosto nisu poželjni.

 

Poštovani gospodine predsedniče,

 Pre nego što klipani koji vladaju ovom zemljom uterujući strah u kosti svemu što je u njoj normalno i moralno krenu da ordiniraju i po kućama ― bilo bi krajnje vreme da, umesto novih saopštenja, razmislite o preuzimanju odgovornosti za stanje normalnosti u srpskom društvu i već koliko sutra po hitnom postupku podnesete Inicijativu za diskvalifikaciju reprezentacije Srbije iz kvalifikacija za EURO 2012

 Svaka drugačija reakcija značila bi produžetak agonije i priznanje institucionalne nemoći društva ― odnosno kapitulaciju države pred organizovanim kvazipatriotskim grupama koje po ko zna koji put pokazuju onaj stepen drskosti koji jeste srazmerno proporcionalan nemoći države da se njihovog divljanja samozaštiti.  

 

Kad neko gazi tuđe ljudsko dostojanstvo - kažem : ne pristajem!

Kad se neko podsmeva i uživa u tuđoj nevolji - kažem : ne pristajem!

Kad nekog besomučno čereče po tabloidima - najmanje što mogu je da kažem: ne pristajem!

A vi?

 
2007-11-03 00:47:04

Slučaj građanina Č.J.

Nebojša Milenković RSS / 03.11.2007. u 01:47

Sindrom Diznijeve kokoške ili zašto društvo u Srbiji

još ne pristaje da postane demokratsko...

Predsednik_Liberalno_demokratske_partije_(LDP)_i_nosilac_liste_LDP-GSS-SDU-LSV_Cedomir_Jovanovic_sa_suprugom_Jelenom_dolazi_na_biracko_mesto_u_Petoj_beogradskoj_gimnaziji_na_beogradskoj_opstini_Palilula..jpg

Č.J. je ugrožen zbog ideje koju zastupa, zbog toga što se razlikuje, zato što ne pristaje, što ne kohabitira, što ne pravi neprincipijelne koalicije, što drži do suštine... U Srbiji koju prekriva samrtnička ozbiljnost, kojom danas vlada, kako primećuje Basara, upravni odbor pogrebnog preduzeća, čiji ministri ne poštuju zakon, čija Vlada ne poštuje Ustav, građanin Č.J. usudio se da se razlikuje ─ i to je njegov najveći "zločin".

 

 

 

Višednevno bestidno iživljavanje srpskih toaletoida nad Nedom Arnerić - i potpuna nemoć i nesposobnost društva da im se suprotstavi i zaštiti vrednosti na kojima bi sva pristojna i civilizovana društva morala da počivaju - dokazuje da mi, odavno već, uopšte i nismo društvo nego zverinjak!

 


mobing.jpg PSIHOLOŠKI PROFIL MOBERA (III)

    Moberi su, u suštini, osobe koje vlastite frustracije i negativan stav prema sopstvenom životu pokušavaju da kompenzuju verbalnom, psihološkom a ne retko i fizičkom agresijom, koju ispoljavaju prema onima koji imaju nešto za šta su sami uskraćeni ─ uglavnom u domenu privatnog života kao što su: sređen život, sretan brak, stabilna porodica, ugled u društvu... Ljubomora i zavist osobine su kojima su moberi bolesno opsednuti. Pritvorni i licemerni prema svim autoritetima, vlastiti nedostatak samopoštovanja oni prikrivaju iživljavanjem i ponižavanjima sebi podređenih. Moberi su osobe koje ne veruju nikome. Oni su u stalnom strahu, usled čega u svakome i svemu vide opasnost i pretnju. Uglavnom, reč je o veoma usamljenim osobama ─ zbog čega i uobičavaju da se kreću u čoporu. Moberi najčešće pate od kompleksa da su drugi (to posebno važi za žrtve koje izabiraju za svoja iživljavanja) talentovaniji i inteligentniji od njih ─ što uglavnom i jeste istina, usled čega im opsesija postaje upravo to da iste: blate, šikaniraju, ponižavaju, uskraćuju im poslove, informacije i prilike u kojima bi ova "strašna istina" izašla na videlo: Moralni zlostavljači su perverzne osobe koje stvaraju nejasne situacije, odbijaju odgovornost, iskorišćavaju naivnost žrtve, parazitiraju na njenoj vitalnosti i primenjuju bezbroj drugih finesa - da bi vas uništili i stekli ugled i moć na vaš račun, da bi vladali i prikrili svoju nesposobnost, u prvom redu nesposobnost da išta osećaju, ističe dr. Vesna Baltazarević.

 
2008-05-20 20:46:24

SRBIJA U KRUGU DVOJKE

Nebojša Milenković RSS / 20.05.2008. u 21:46

UT3ktkpTURBXy8xZTZjMGUxNDRjMDFhOTMxYmE1NDQ4YzQxZGFlYTFkOS5qcGeSlQLNAxQAwsOVAs0B1gDCww

Postoji li Srbija i život u njoj izvan kruga dvojke ─ i da li Beograd razmišlja o tome da većina Srbije upravo njega danas vidi kao simbol i simptom vlastitog propadanja. Ma kako ovakvo razmišljanje bilo osnovano ili ne, činjenjica je da je ono veoma često. Dve trećine budžeta Srbije troši se u Beogradu, jednako kao što se i sve odluke vezane za ostatak Srbije donose upravo tu. Krug dvojke i ostatak Srbije ne pripadaju istom vremenu i često tako tragično ne razumeju jedno drugo. 

Da ne bude zabune i ja sam živeo u Beogradu dosta dugo, i mnogo volim taj grad. Taj moj lični Beograd niko ne može da oduzme ─ ipak, ne mogu a da ne citiram i reči koje je početkom godine izrekao Magični Ćira, sarkastično primetivši da: Kad bi danas bombardovali Beograd, zbog političkih pizdarija i kvazidiplomatije naše i ostalih vlada, ljudima iz srpske provincije, iz tzv. unutrašnjosti bilo bi toplo oko srca. Rekli bi da je Beograd to i zaslužio...

 

Nebojša Milenković

Nebojša Milenković
Datum rоđenja:  13.08.1971 Pol:  Muški Član od:  20.10.2006 VIP izbora:  163 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana