GROB-ZORANA-DJINDJICA.jpgDa li je Srbiji bolje nego pre 12. marta 2003. godine ─ između pitanja koje na kraju svoje knjige Atentat na Zorana postavlja Miloš Vasić i dileme kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ, koje je u danu za nama sebi verovatno postavljala većina građana i građanki ove zemlje, priča o političkom nasleđu Zorana Đinđića jedna je od onih tema koje, čak i danas, sedam godina kasnije, Srbiju čine taocem svoje loše prošlosti. U međuvremenu ─ nada da je bolja budućnost ipak moguća (čitaj: uređeno i upristojeno društvo koje počiva na principima i na zakonima) svedena je na minimum, politička scena pretvorena je u otužni buvljak, u patetično šibicarenje i pilićarenje koje sa pokojnim premijerom ima toliko malo veze da čovek ima pravo da se pita i da li je u ovoj zemlji Zoran Đinđić ikada uopšte i postojao?

 
2008-03-11 23:44:57

GOVOR O BUDUĆNOSTI

Nebojša Milenković RSS / 12.03.2008. u 00:44

 

zoran-156003-0_368_70434w.jpgKad god se povede reč o Zoranu Đinđiću ja se najpre setim onog snimka kada Zoran u kampanji Srbija na dobrom putu nekom mladom čoveku, nebitno u kom gradu, govori o Životu i, između ostalog, kaže: "Znate, Život je čudo", u tom trenutku gotovo se zaplakavši... Taj snimak i budućnost o kojoj je tako često pričao meni su uvek prve asocijacije na dr Zorana Đinđića. Upravo zbog toga kad govorim o njemu zapravo govorim o budućnosti – budućnost je reč sa kojom je najviše operisao i koju i dan danas najčešće izgovaramo kad god se spomene njegovo ime. Sve njegove misli, energija, životno, političko i filozofsko iskustvo bilo je okrenuto upravo ka budućnosti. U ime te budućnosti Zoran je ponekad lakonski znao da se odnosi prema problemima i opasnostima nasleđenim iz prošlosti s kojom se suočavao na svakom koraku. Idući u susret problemima, Đinđić nije želeo da se više no što je bilo neophodno bavi tim zlobnim, šićardžijskim, nazadnjačkim, palanačkim mentalitetom s kojim se svakodnevno suočavao.

 

Rembrant, Čas anatomije
Rembrant, Čas anatomije
Dok se o komunističkim ili pak mračnjacima 90-ih danas uglavnom može javno govoriti ― o ovim novim, tzv. demokratskim mračnjacima govori se u pola glasa, šapatom, sa strahom ili dozom autocenzure koja uveliko prevazilazi čak i onu iz doba komunizma. Iako je problem manje-više isti: bilo da je reč o pozorištu, filmu, (vizuelnoj) umetnosti ili književnosti, svejedno, uvek se s lakoćom identifikuju iste grupe (ili grupice) interesno povezanih lica koja se vuku (ili guraju, svejedno) ― iz filma u film, iz predstave u predstavu, iz festivala u festival, sa izložbe na izložbu, iz žirija u žiri, iz komisije u komisiju, iz projekta u projekat, iz medija u (isti taj ili neki drugi) medij, ... Na najbrutalnije (ili najsofisticiranije, svejedno) načine sprečavajući bilo koga da se ovako osvojenim (ili tzv. oslobođenim, svejedno) te(rit)orijama (tačnije: kasama, institucijama, žirijima, redakcijama, i ostalim guzicama) čak i približi.

 

ana-bekuta-milutin-mrkonjic.16824.jpg

Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:

Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.

Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.

Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.

 

Tomislav Gotovac (alias Antonio G. Lauer) nije bio sa ovog sveta. On je u Umetnost i u Život naprosto došetao iz nekog filma, interžanrovskog, godarovski haotičnog... Odrastavši i duhovno i intelektualno se formirajući na filmu, stripu, džezu i teatru čitavo svoje postojanje posvetio je umetnosti ― baš kao što je i sada, strukturalistički promišljeno, podjednako filmski, odšetao natrag. Uostalom, čitavog života sve fenomene sveta koji ga je okruživao, posebno fenomene umetnosti, Gotovac je lakonski objašnjavao rečenicom: Sve je to Movie...

Za  Toma Gotovca u filmu najbitnija je bila atmosfera, u umetnosti ― istina. U centru pažnje arta kog je stvarao nalazio se sam umetnik, odnosno njegova potreba da se žive vlastiti snovi, potreba da se ideali učine dostupnim i mogućim: Nisam pravio razliku između života i filma...

 

ISPOVESTI ŽRTAVA MOBINGA 001

Gost autor: senka123

38533_tv-re-ija_show.jpgPre otprilike tri/četiri godine, vreme brzo prolazi, radila sam na lokalnoj televiziji na poslu komjuterske podrška pri realizaciji programa. Kao početniku bio mi je dodeljen mentor ─ kolega koji je rado kao realizator. Bila sam primorana da brzo učim i to mi je polazilo za rukom, brzo sam savlađivala radne zadatke i bila veoma ponosna na sebe. Tada, mentor mi je stalno pričao da "nikom ne treba da verujem jer su svi, naše kolege, podli i skloni manipulaciji" i da je "on bog na televiziji i da treba samo njega da slušam". To mi je, naravno, smetalo, ali hajde, ima raznih ljudi…

Bilo je u redu sve dok nisam počela da se interesujem i za druge poslove: montaža, kamera, ton, realizacija. Mentor je tada počeo da se ponaša kao pomahnitao. Deo u kom je smeštena tehnika često je grmeo od njegove dreke upućene meni. Smetalo mu je APSOLUTNO sve: ako pijem kafu zašto to radim tako sporo, sve što ja govorim ili radim, ako sedim u realizaciji on bi baš tada “trebao nešto da završi na komjuteru” i grubo bi mi saopštavao da napustim prostoriju. Nisam preterano reagovala na njegove ispade ─ viđala sam ga dva do tri puta nedeljno, i još uvek sam osećala zahvalnost jer me je uveo u posao.

 
2009-03-07 13:34:16

MODERNA SRBIJA KAO CILJ

Nebojša Milenković RSS / 07.03.2009. u 14:34

Povodom drugog izdanja knjige Latinka Perović – Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008.

U srpskoj istoriografiji, sklonoj upodobljavanju trenutnim političkim potrebama, mitomaniji, improvizacijama i instrumentalizacijama – ličnost Latinke Perović od onih je ličnosti od ugleda i integriteta koje doprinose očuvanju digniteta profesije, ali i osvešćenju o tome da istorijski procesi nisu niti mogu biti jednoznačni ili jednodimenzionalni. Takođe, Latinkin slučaj poseban je i po činjenici da je u našoj nauci, kulturi ili politici malo ličnosti za koje se može tvrditi da su u toj meri ostvarile organsko jedinstvo s vlastitim delom.

Već svojom pojavom na javnoj i političkoj sceni, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka, unutar tadašnje komunističke nomenklature Latinka Perović, zajedno sa Markom Nikezićem, bila je oličenje novog tipa političara koji se zalagao za dogovore i istorijski kompromis kao način rešavanja problema među jugoslovenskim narodima – baš kao i za modernu privredu po zapadnom modelu koja bi, dakako, podrazumevala povlačenje komandne uloge politike iz privredne sfere. Već od tih, ranih dana, pa sve do danas cilj Latinkinog dela, ali i samog života njegove autorke, bila je i ostala Moderna Srbija.

 

VOŽDOVAC PAO ─ ILI: DEMOKRATIJA KOJA NIJE ZASNOVANA NA SISTEMU VREDNOSTI JESTE SAMO OBMANA I PRIVID…


opstina-vozdovac-x.jpgDakle prođe i taj Voždovac. Suočeni s rezultatima izbora oni koji su nas mesecima maltretirali jednim lokalnim izborima uglavnom su se ućutali ─ kao da čitav naš život, evropska budućnost, opstanak vlade, države i partije, etc…, do pre samo nedelju-dve nisu zavisili upravo od Voždovca. Poput deteta što pred nailaskom problema koji ne zna da reši jednostavno zažmuri ─ samoproglašena demokatska elita ove zemlje po ko zna koji put pokušava da, izbegavanjem suočenja sa realnošću, problem prolongira ─ sve do trenutka kada preventivno delovanje više neće biti moguće. E sad, da su na Voždovcu poraženi samo DS, LDP i G17+ stvar bi bila prilično jednostavna, to jest mogla bi da se tumači kao unutarpartijski problem ovih stranaka ─ međutim, posledično gledano, stvar je mnogo ozbiljnija i suštinski se tiče budućnosti prilično izblamirane demokratske ideje u ovoj zemlji. Ideje koja trenutno stanuje u onom osećanju kolektivne poniženosti i frustriranosti koje je većinu građana koji su na svim prethodnim izborima glasali protiv SRS-a ovaj put ─ najpre u Zemunu a potom i na Voždovcu ─ nateralo da na dan izbora ostanu kod kuće.

Zato bi se ─ umesto patetike i “izražavanja žaljenja” što građani nisu shvatili značaj izbora ─ pomenuta gospoda konačno morala pozabaviti vlastitim greškama i nečinjenjima kao direktnim uzrocima navedenog. U suprotnom ─ osećanje kolektivne frustriranosti i izneverenih ideala demokratske (druge, treće, kojegod) Srbije, sad već sasvim kratkoročno gledano, rezultiraće izvesnim otvaranjem puta u totalitarizam i(li) populizam, svejedno. Taj put u Srbiji kakva danas jeste prilično je izvestan. Kolateralni korisnici opšteg posrnuća stranaka koje čine aktuelnu vladu i njihovih kohabitanata, svakako će biti razni Nikolići, Vučići, Ilići, Koštunice i ostali Šormazi ─ međutim, pošto od njih ništa ne očekujemo i pošto u njih ništa nismo ulagali oni, prirodno, uopšte ne treba da nas zanimaju. Kao pristojni ljudi ─ njima ćemo na kraju, pre ili kasnije, nevoljno čestitati. Oni kojima treba da ispostavimo račune na drugoj su strani.

 
2007-06-16 14:41:06

DNEVNIK UVREDA

Nebojša Milenković RSS / 16.06.2007. u 15:41

nasilje_naslovka.jpgDragi prijatelji,

na našem blogu poslednjih nedelja došlo je do eskalacije neprimerenih ispada, uvreda, govora mržnje, pretnji, bahatosti, neukusa, primitivizama najgore vrste...  

Zbog navedenog, u jednom od svojih poslednjih komentara naznačio sam da ću, zarad ličnog osećaja odgovornosti prema dobrom ukusu jedno vreme apstinirati od bloga! Primitivni, monstruozni mejlovi koji ovih dana stižu čak i na privatne mejl adrese pojedinih blogera dodatno su me uverili u opravdanost ovakve odluke. Odlazak Biljane Srbljanović sa bloga, i razlozi za taj odlazak – tj. najogavnije pretnje koje se uopšte mogu zamisliti, nakon svega, ostavljaju veoma opor ukus koji svojim trulim zadahom preti da na ovom mestu potpuno satre poslednje ostatke mere i dobrog ukusa.

 

14591.jpg Slobodan Tišma, Bernardijeva  soba, Kulturni centar Novog  Sada, 
 Novi Sad, 2011.

Čovek je skromno biće, sklono preživljavanju.
Slobodan Tišma, Bernardijeva soba

U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona...

Slobodan Tišma - La strada, Okean

Pišta Petrović je autsajder, marginalac, u svakom pogledu suvišan čovek iz čije vizure Slobodan Tišma (1946), ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade, sigurno, zrelo, promišljeno, malkice melanholično, pokadšto nostalgično progovara o sudbini umetnosti u svetu kojim gospodare: licemerje, zavist, politika...

 

Nebojša Milenković

Nebojša Milenković
Datum rоđenja:  13.08.1971 Pol:  Muški Član od:  20.10.2006 VIP izbora:  163 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana