Dragi prijatelji, dame i gospodo,
Uvaženi Gospodine Predsedniče Republike,
Slobodne građanke i građani Novog Sada,
Čovek je prestao da se plaši. Tako počinje svaka revolucija, kaže poljski pesnik.
Najpre je u ime svih nas godinama hrabar bio Saša Janković. Sa njim Rodoljub Šabić. Pa Lokalni front. Pa Udruženje potrošača u Nišu. Pa Ne davimo Beograd. Pa Podrži RTV… I tako redom. Svi ovi hrabri ljudi danas podržavaju Sašu Jankovića. Hrabrost je kao i strah, širi se poput virusa ─ zato je Aleksandar Vučić toliko nervozan poslednjih nedelja. Nervozan je i uplašen zato što vidi da ga se više ne plašimo!
Ne verujemo ti ─ i ne plašimo te se Aléksándre Vučiću!
Ništa ti ne verujemo i uopšte te se ne plašimo!
Ne verujemo ti zato što ne želiš da u državi koju bi da vodiš žive slobodni građani – a ne podanici i poslušnici!
ili: Solidarnost ne može da bude izgovor pozivu na zločin!!!
Društvene mreže (Facebook i Twitter) poslednjih dana pokazale su se kao sjajno mesto za (samo)organizaciju mnogih divnih ljudi koji su delima pokazali da u ovoj zemlji, srećom, još uvek nisu nestale kategorije kao što su: humanost, solidarnost, empatičnost, požrtvovanost, nesebičnost, etc... Međutim, kako vreme odmiče, one, nažalost, pokazuju i svoje tamno naličje. Naime, nema dana da se na nekoj od društvenih mreža ne pojavi poneki ekspert koji iz pouzdanih i proverenih izvora TAČNO ZNA da detektuje krivca za svu onu nesreću i patnju koja je proteklog vikenda snašla građane Obrenovca, i ostalih poplavljenih gradova. Fotografije ovih ljudi kruže internetom, zatim ih preštampavaju ovdašnji toaletoidi, uz prateće tekstove koji nisu ništa drugo do klasični pozivi na linč!!!
Na meti se najpre našla Biljana Srbljanović zbog jedne nepotrebne ali u suštini svakako bezazlene šale, onda onaj Miroslav Čučković, predsednik SO Obrenovca, zatim gradonačelnik Šapca Miloš Milošević, pa Siniša Mali, gradonačelnik Beograda – zatim brojni špekulanti optuženi za to da su nesreću naroda pokušali da iskoriste za lično bogaćenje, odnosno trgovinske špekulacije, ili pak ljudi ispod čijih fotografija stoje kvalifikacije tipa: oni su krali po poplavljenim kućama... Pri tom, naravno, nemam nameru bilo koga da aboliram od odgovornosti. Naprotiv! Ipak, ovde je reč o ljudskosti - tačnije pomanjkanju iste. Poneti atmosferom probuđene solidarnosti – ljudi se naprosto utrkuju u tome ko će žešće i beskompromisnije da ih zapljune – sa sve pratećim predlozima o prekim sudovima, prinudnom radu, otkidanju živog mesa, kamenovanjima... i tsl. Ovome, nažalost, ne odolevaju ni mnoge javne ličnosti koje ovakve vesti nekritički prenose (šeruju) umesto da, što bi valjda trebalo biti logično, apeluju na smirivanje strasti, racionalnost, zakonitost i razum.
О роману Иследник Драгана Великића (Лагуна, Београд, 2015)
Гласови мртвих нису мртви гласови.
Иван В.Лалић
Није ли свако писање подношење извештаја? Пре свега себи? Да ли се писац увек разоткрива? Зашто неке писце волимо више него друге? У којој мери учитавамо властите предисторије, и није ли најпоузданије мерило утицаја неког писца управо степен самосаживљавања? Ово су само нека од питања са којима се пажљивији читалац суочава већ с првим страницама новог, до сада најличнијег, романа Драгана Великића.
Porediti Zorana Đinđića sa bilo kim iz otužnog mnoštva tipusa koji nam se u ovoj razvalini od zemlje samopredstavljajaju kao političari - nema ama baš nikakvog smisla.
Pre svega: Zoran Đinđić umeo je da se nasmeje!
Starice koje ispadaju
Jedna starica se usled svoje preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razmrskala se.
Kroz prozor se nagnula druga strica da bi videla onu koja se razmrskala, ali je usled svoje preterane radoznalosti takođe ispala kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala.
Zatim je kroz prozor ispala treća starica, zatim četvrta, zatim peta.
Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa sam pošao na Maljcevsku pijacu gdje su, kažu, jednom slepcu poklonili pleteni šal.
Jedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije.
Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom, uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.
Vest ruske agencije Itar-Tass po kojoj su Mirjana Marković i Marko Milošević od Ruske federacije u proleće 2006.godine dobili politički azil (po nekim listovima čak i državljanstvo) u toj zemlji nužno nameće sledeća pitanja:
Svako ko je večeras gledao upravo okončan TV duel novinara RTS-a Zorana Stanojevića i predsednika Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, mogao je uživo da vidi šta znači priča o povratku u devedesete. S tim što je, moram primetiti, čak i u TV Bastilji bilo više obzira, morala, svesti o neophodnosti makar i minimalnog poštovanja etičkog kodeksa u novinarstvu nego što je to večeras bio slučaj s voditeljem emisije Izbori u Srbiji – Odluka 2008.
Šteta je što naspram Čedomira Jovanovića nije sedeo lično Aleksandar Tijanić, umesto što je poslao teledirigovanog pajaca s unapred spremljenim pitanjima (btw. da li ste primetili da kamera uopšte nije snimala drugo uvo ovoga što sebe naziva novinarom ─ da li je Tijanićev mali možda imao bubicu u uhu?!).
Verovatno ste već čuli da je današnja rasprava u Parlamentu Srbije bila posvećena Rezoluciji SRS o osudi SAD tj. podršci Fidelu Kastru i slobodarskom kubanskom narodu, kao i zahtevu za ukidanje sankcija Kubi. Koje, uzgred rečeno, traju već 46 godina!
Moja prva reakcija bila je: ne sa mnom očito nešto nije u redu! Ovo je ipak neki drugi film. Međutim, kako je vreme odmicalo, iz traktata Aleksandra Vučića, kojem je, pri tom, složno tercirao Dragoljub Mićunović (!?!) shvatih da je stvar više nego ozbiljna!