...i naučio da volim kvantnu bioenergiju.

Kad vam Englezi čestitaju na ekscentričnosti i uvrnutosti, onda to zbilja nešto znači. Meni se to desilo sinoć ovde u Oksfordu, gde boravim kao jedan od organizatora međunarodne konferencije o globalnim katastrofičkim rizicima (koju smo uspešno okončali 17-20. jula) i ko-urednik prvog "sintetičkog" zbornika tekstova na ove teme koji je pre koju nedelju izašao iz štampe. Naravno, povod je bio dr Dabić, poznati duhovni istraživač kvantne energije, nešto na čemu nam, kao što reče jedan kolega, pakosno zavide Terry Gilliam i ostatak Monti Pajton ekipe, jer nešto tako bizarno ne bi ni njima palo na pamet. Poput Pitera Selersa koji je istovremeno mogao da bude i kapetan Mandrak i predsednik Mafli i suludi nacista dr Strejndžlav, tako je i naš "heroj" istovremeno mogao da bude i pesnik Karadžić, i krvavi ratni zločinac Karadžić, i duhovni istraživač Dabić i ko-zna-šta-sve-još-ne, a što će istraga utvrditi. Naročito je fascinantan taj njegov "istraživački" aspekt.

 

Pre tačno 10 godina, 11. avgusta 1999. godine odigralo se totalno pomračenje Sunca, vidljivo na potezu od severnog Atlantika do Bengalskog zaliva. Zona totaliteta, odnosno oblast u kojoj je na kratko Sunce pomračeno potpuno, mogu se videti zvezde, kao i drugi prelepi fenomeni poput dijamantskog prstena, prostirala se u 13 zemalja, uključujući i krajnji sever Srbije. Ovo je bilo najmasovnije posmatrano pomračenje u dotadašnjoj istoriji, i najbolje vidljivo u Evropi, uprkos prilično nepovoljnim vremenskim uslovima za posmatranja ove vrste. I umesto da sad ovde govorimo o svemu što smo saznali tokom 26 vekova proučavanja ovog fenomena - jedno od prvih zabeleženih je po tradiciji predvideo i 28. maja 585. godine pre n. e. posmatrao Tales iz Mileta, rodonačelnik Zapadne filozofije, a ima arheoastronomskih indicija i o ranijim posmatranjima u asirskim i staroindijskim tekstovima - te o lepotama ovog retkog fenomena, stvarima kao što su Sunčeva korona, protuberance, prvi kontakt, i tome slično, treba se podsetiti daleko mračnijih stvari i velike sramote u koju se taj događaj i ono što mu je prethodilo pretvorilo u Srbiji. A prethodio mu je jedan od najbezočnijih eksperimenata u oblasti medijske manipulacije u istoriji. Valja se podsetiti - da bismo izbegli da nam se tako nešto ikada ponovo desi.

 
2008-09-25 03:06:03

Turizam vs. nauka na balkanski način

Milan M. Ćirković RSS / 25.09.2008. u 04:06

ko je ovaj čovek?
ko je ovaj čovek?
Ovog leta sam izvršio jedan mali eksperiment. U jednom uglednom turističkom mestu (Dubrovnik) i jednom koje, kažu, ima velike aspiracije u tom smislu (Beograd), otišao sam u turističke biroe/organizacije i lažno se predstavio kao strani turista iz veoma dalekih krajeva. Najpre sam, naravno, tobože pohvalio lepotu i gostoljublje dotičnih krajeva i njihove usluge, sve držeči prekršene prste u džepu, a zatim sam prešao na stvar. Nevešto se trudeći da na "domaći" način izgovorim teška imena, pokušao da utvrdim kakve mi informacije ljubazni domaćini mogu ponuditi o najznačajnijem naučniku koji se vezuje za njihov grad. U Dubrovniku sam, naravno, pitao za Ruđera Boškovića, a u Beogradu, naravno, za Milutina Milankovića.

Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.

 
2009-09-08 16:56:10

.

Milan M. Ćirković RSS / 08.09.2009. u 17:56

.

 

Evo nečega o čemu je u junu ove godine pisao Teofil Pančić, ali je tokom ovog meseca ponovo dobilo na značaju. U gomili entuzijastičnih tekstova i komentara na vrhunske uspehe tenisera iz Srbije tokom ove godine, a pre svega u kontekstu dva Gren-slem finala, Ane Ivanović na Rolan Garosu i Novaka Đokovića na US Openu, neprestano se ponavljala jedna te ista mantra: da je tonajveći uspeh u istoriji našeg tenisa. Ponegde se, doduše, pominjalo i da je to najveći uspeh srpskog tenisa. Sad, ukoliko je atribut "srpski" izveden iz imena države Srbije, onda svakako nema mesta sumnji da se radi o potpuno ispravnoj tvrdnji. Međutim, s obzirom da se tenis nije mnogo igrao na ovim prostorima do 1918. godine, te da je Srbija obnovila svoju državnost tek crnogorskim referendumom iz prošle godine, ta tvrdnja onda zbilja nema veliku težinu koja joj se - sa pravom - obično pridaje. Na isti način, nemamo nikakvo pravo da žalimo nad, recimo, fijaskom naših košarkaša i da se pozivamo na neku slavnu košarkašku prošlost - nije se ni košarka značajnije igrala pre 1918. E sad, svi znamo o čemu se zapravo radi: u košarci (kao uostalom i u vaterpolu, odbojci i par drugih sportova u kojima je bivša Jugoslavija, pa i nakazna tvorevina SRJ, imala značajnije rezultate) mi se zapravo pozivamo na kontinuitet sportske tradicije na ovim prostorima. I to samo po sebi nije za osudu, naravno. Ono što jeste za osudu jeste što se isti princip očigledno ne primenjuje u tenisu. Ako bi se primenio, onda nikakve dileme nema: najveći uspesi našeg tenisa postignuti u periodu 1990-93 sa 8 (osam!) Gren-slem titula Novosađanke Monike Seleš. Za sve to vreme ona je imala jugoslovensko/srpsko državljanstvo; nakon uzimanja američkog državljanstva u maju 1994, ona je tome dodala još samo jedan Gren-slem trofej, na Australian Openu 1996. Pravo pitanje koje valja da postavimo jeste zbog čega postoji drugačija perspektiva ove dve stvari: zašto su trofeji Monike Seleš očigledno manje "naši" od onih, recimo, Dražena Dalipagića, Petera Vilfana ili čak i Saše Đorđevića? Zašto je ogroman porast interesovanja za tenis u našim krajevima - opet da naglasim, za svaku pohvalu! - okasnio nekih petnaestak godina?

 
2007-08-13 14:49:24

Sedam samuraja i Veliki atraktor

Milan M. Ćirković RSS / 13.08.2007. u 15:49

Naivna predstava o napretku nauke kao linearnoj akumulaciji ljudskog saznanja gde kako vreme prolazi sve bolje i bolje razumemo svaki fenomen, krećući se neumitno u pravcu kognitivnog raja potpunog razumevanja "prirode i društva" je karikatura koja se, nažalost, isuviše često shvata ozbiljno. Od sumraka logičkog pozitivizma Bečkog kruga koji je želeo da izjednači naučne sa istinitim iskazima prošlo je već podosta decenija, ali osnovne lekcije iz te istorijske i filozofske epizode nisu nažalost još uvek naučene i to ne samo u široj javnosti. Ovo potiče delimično iz raznih vidova ideološke indoktrinacije kojima su veliki delovi sveta bili izloženi tokom 20. veka, a delimično iz nedostatka liberalnog obrazovanja koje je opšti problem čovečanstva. Stoga svaki primer iz praktične nauke koji je dovoljno dobro proučen i dokumentovan valja često ponovo sagledati u celini istorijskog i epistemološkog konteksta. Jedan od takvih primera koji igra ključnu ulogu u praktičnoj astronomiji i neprestano je dobijao na značaju tokom protekle dve decenije jeste otkriće kosmološke strukture na velikoj skali i polja sopstvenih brzina galaksija. Ove dve naizgled različite stvari su zapravo avers i revers jednog istog otkrića, koje je učinjeno u prvoj polovini 1980-tih godina, preliminarno saopšteno na konferenciji 1986, a u finalnom obliku se pojavilo u istraživačkoj literaturi tokom 1987. godine, što opravdava donekle jubilarni karakter ovog teksta. Istovremeno, ova priča dosta govori o statusu žena u savremenoj nauci (i njegovom značajnom poboljšanju tokom poslednjih decenija).

 

Prenosim novo saopštenje sa sajta www.savepetnica.com, uz dva mala komentara. Prvo, ma koliko se državni zvaničnici hvalisali kako je nedavno završena Univerzijada najveličanstveniji, najimpozantniji, najfascinantniji, itd. događaj u ovom delu Galaksije, sve negde od početka kenozoika, nije sasvim jasno postoji li i jedna jedina mera doneta od strane nadležnog ministarstva koja će rezultirati ma kakvim realnim poboljšanjem obrazovanja (na bilo kom nivou) u novoj školskoj godini/semestru 2009/10. Nasuprot tome, odluka da se istraje u odbijanju realne podrške Istraživačkoj stanici Petnica, te da se opredeli za strategiju "čekanja da se na sve zaboravi", "gde da radimo nešto po vrućini", isl. naneće obrazovanju u Srbiji vrlo realnu štetu. Drugo, suštinski razlog problema na koje ISP nailazi sa Ministarstvom prosvete – a ovo, uprkos kratkotrajnom pamćenju naše javnosti, ni izdaleka nije prvi problem ove vrste, već samo posebno ekstremni oblik istog manira ponašanja od strane čelnika srpske prosvete, svojevremeno se ministar Lončar "proslavio" još bahatijim ponašanjem – nalazi se u percepciji ove ustanove kao elitističke, a samim tim i sumnjive, odnosno suprotstavljene glavnom toku naše prosvetne politike koji je otvoreno i ekstremno populistički. Tokom 1990-tih to je bilo samo po sebi jasno, i nije nimalo slučajno da je u tom periodu najveći deo potpore radu ISP poticao iz nevladinih organizacija, dijaspore i stranih izvora (koji se u i u tadašnjoj i u današnjoj srpskoj javnosti najčešće spominju uz ostrašćene psovke). Nažalost, posle 2000. godine nije učinjen ikakav značajniji napor da se opšta društvena atmosfera podozrenja, pa i mržnje prema elitizmu koji leži u osnovi istinske nauke i kulture uopšte, promeni. Pozitivna reakcija javnosti može dovesti do promena (kao što je bilo u slučaju legendarne ministarke Čolić - evo uskoro, za koju nedelju, će i 5 godina od njene "afere Darvin", još jedna divna tema za razmišljanje, pored godišnjice pomračenja Sunca i prigodnog sakrivanja po podrumima) i vatrogasnih mera koji će omogućiti dalji rad ovoj jedinstvenoj instituciji na domaćim, ali i evropskim prostorima, ali dok se rad sa talentima ne počne adekvatno visoko vrednovati i priznati kao neophodna osnova izgradnje autentične naučne i tehnološke baze, biće to samo još jedno rešenje tipa “drži vodu dok majstori odu”.

 
2008-04-02 03:02:10

"Ako vas uništimo, ništa ne gubimo..."

Milan M. Ćirković RSS / 02.04.2008. u 04:02

Dith Pran
Dith Pran
Pre par dana (30. III 2008) svetske - ali ne i srpske, naravno - medije obišla je vest da je od raka gušterače umro Dith Pran, u 66. godini godini života. Pran je bio kambodžanski novinar koji je na osnovu sopstvenog jezivog iskustva skovao izraz "polja smrti" i čija je priča - sa znatnoumanjenom dramatizacijom - postala poznata kroz istoimeni slavni film Rolanda Džofa iz 1984. Nakon tri godine u konc-logorima Crvenih Kmera, Pran je 1979. godine pobegao, prešavši pešice više od stotinu kilometara kroz nepristupačan teren usred ratnog haosa do tajlandske granice. Od tada pa do svog fizičkog odlaska pre par dana, Pran je bio neumorni borac za prava žrtava, glas protiv konformizma i zaborava o jednom od najvećih i najužasnijih masovnih zločina u istoriji čovečanstva. Bio je skroman čovek i istinski borac za ljudska prava kakvih je malo u svetu. Osećam potrebu da makar ovom improvizovanom beleškom nadoknadim tu medijsku prazninu, kojoj je odoleo jedino B92 sa kratkom vesti koju možete naći ovde i još par domaćih blogova kojima treba odati priznanje.

 
2008-06-13 01:03:30

Igrajmo se, ljudi!

Milan M. Ćirković RSS / 13.06.2008. u 02:03

U ovo doba raznih lista, uglavnom jako depresivnih, od poslaničkih do crnih, evo nečega znatno veselijeg u pauzi između dva "ozbiljnija" (a navodnici nisu tu sasvim slučajno!) teksta - obećao sam prilično davno nekim cyber-prijateljima da ću nabrojati omiljene računarske igrice, pa evo da ispunim i to obećanje, a pošto sam duboko ubeđen da se radi o novom i često itekako vrednom umetničkom žanru. Dakle, 10 ličnih favorita sledi, uz kratke i vrlo subjektivne primedbe, a neka ovo bude i poziv svim komentatorima da daju svoje omiljene naslove. Koliko je moguće, trudiću se da izbegnem spoiler-e. Pošto su igrice često predmet žestokih strasti braće gejmera, unapred napominjem da je ovo sasvim lični izbor i svako obrazloženje valja shvatiti kao sasvim subjektivno. Neki odlični naslovi su ispali jednostavno zato što bez obzira na to što sam ih igrao jako mnogo, ipak ne poseduju onu vrstu izuzetne individualnosti i kreativne snage po kojoj ih smesta prepoznajem ili se prisećam trenutaka provedenih uz njih (to se odnosi, npr. na većinu kvalitetnih klasičnih strategija, tipa Master of Orion, Age of the Empires, Galactic Civs i sl.). Nagrada žirija van konkurencije: sa stanovišta društveno-političkog života u Srbiji ipak su nenadmašni Wolfenstein i Return to Castle Wolfenstein iz vrlo prostog razloga - u tim igrama se sa članovima (nacional)socijalističke partije, te njihovim vučjacima, mutantima i robotima, pregovara na adekvatan način.

 

"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana