Evo jedne svetske servisne informacije - i sa dubokom ličnom nadom moje malenkosti kao iskrenog globaliste da će takvih vesti biti sve više. U senci drugih događaja i iščekivanja u i oko Ujedinjenih nacija, bez ikakve pažnje - a šta bi ko drugo mogao i očekivati? - u našim politiko-centričnim i uz časne izuzetke anti-naučnim medijima prošla je i sledeća vest: 62. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u četvrtak, 20. decembra 2007. godine, proglasila 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije. Rezoluciju je, iz očiglednih razloga, predložila Italija, a čitavu inicijativu su prethodno podržali Međunarodna astronomska unija (MAU, najvažnija stručna organizacija u oblasti astronomije i srodnih nauka) i UNESCO koji je još 2005. godine doneo deklaraciju o svetskoj godini astronomije.
.
Često je zbilja teško držati korak sa literaturom - pre koji dan sam bio impresioniran jednim rezultatom objavljenim u leto 2006, na temu kontroverzne, ali ekstremno zanimljive hipoteze Zemlje kao snežne grudve (engl. Snowball Earth), što je dovelo do ovog teksta. Ali, da bi se razumelo u čemu je stvar, neophodno je dati "dublju pozadinu" (da parafraziram Marka Felta, bivšeg vicedirektora FBI, u narodu poznatog kao "Duboko grlo" koji je zahvaljujući "dubokoj pozadini" koju je 1972-74. objašnjavao svom prijatelju, novinaru Bobu Vudvordu, odigrao ključnu ulogu u padu predsednika Niksona i njegove zlikovačke klike) cele stvari. Istorija naše tako gostoljubive planete Zemlje, dugačka već više od 4,5 milijardi godina, nije – uprkos velikim naporima i postignućima brojnih geologa, geofizičara, hemičara, paleontologa i drugih naučnika koji sarađuju na ovom izrazito multidisciplinarnom polju – ni izdaleka lišena iznenađenja i dramatičnih obrta. Jedan takav preokret izgleda da je na pomolu nakon otkrića o kome se radi, originalno objavljenog u junu 2006.
Nikada nisam bio veliki fan proze Stivena Kinga - čoveka koji je, ne samo po prezimenu, već iznad svega po produktivnosti, tiražima i broju izdanja svakako "kralj" pop-književnosti. I to ne zbog samog horor žanra (neki od meni najdražih pisaca, poput Gogolja i Lavkrafta, vrlo su uspešno plivali u tim vodama), već pre svega zbog nečega što bih nazvao "naivnom superambicijom" velikog dela proznog univerzuma koji je stvorio, koja me, iz razloga koje ne mogu sasvim da ekspliciram, ostavlja prilično ravnodušnim - i to baš u onim momentima zapleta kada je očigledna autorova namera da čitalac ne sme biti ravnodušan. To, naravno, ne znači da u tom moru nema bisera: više od proseka su me impresionirali The Tommyknockers, The Green Mile, omnibus Hearts in Atlantis i poneki - ali samo poneki! - delovi epskog The Stand-a (naravno, onog docnijeg, celokupnog izdanja, a ne originalno iskasapljene knjige). Takođe, Kingov roman Needful Things (1990) mada nije bogzna šta, ima par potpuno nezaboravnih komičnih momenata. Na prvi pogled, relativno malo pozitivnih utisaka čak i za tekst na blogu - ali sam pre koju nedelju otkrio nešto što me je navelo da značajno promenim mišljenje o Kingovom sveukupnom opusu: naime, pročitao sam njegove dve esejističke knjige (što bi rekli non-fiction). I one su, ukratko, sjajne!
Neobično malo se u analizi i proceni globalnih katastrofičkih rizika uzima u obzir gotovo trivijalna činjenica da budućnost ne može podsećati na prošlost. Sem igre reči sa (ne)slavnim geslom filozofa induktivista, ovo se može čitati i kao parodija još poznatijeg principa koji je prvi eksplicirao oko 1788. godine veliki osnivač geologije - i geonauka uopšte - Džejms Haton: "sadašnjost je ključ prošlosti". Doktrina uniformitarijanizma (koji se ponekad naziva i gradualizmom, mada ovaj termin neki autori poput Baulera ili Gulda definišu uže) koju su promovisali Haton, Lajel i njihovi sledbenici u 19. i 20. veku, zapravo je uljuljkala veliki deo naučne zajednice u lažni osećaj sigurnosti od katastrofa na velikoj skali/globalnih katastrofa. Uniformitarijanizam je učio, pojednostavljeno, da su jedina validna objašnjenja u geonaukama ona koja se baziraju na danas posmatranim i merenim procesima. Iako ne mogu ovde da ulazim u detalje ove složene istorijske teme, zanimljivo je pomenuti da je tek u poslednjih malo više od četvrt veka ova uniformitarijanistička predrasuda konačno razbijena. Umesto nje, formirao se - i još uvek se formira - daleko bogatiji i iznijansiraniji pogled na planetarnu istoriju koji uključuje mnoge (neo)katastrofičke elemente, zahvaljujući uglavnom pregalaštvu ljudi poput Alvarezovih, Gulda, Palmera, Raupa, Hsija, Klubea i Napijea, i drugih.