2007-11-12 05:14:56

Odlazak Normana Majlera

Milan M. Ćirković RSS / 12.11.2007. u 06:14

Umro je Norman Majler. Šteta da čak ni ovim povodom kod nas nema više informacija o ovom velikom piscu, kulturne rubrike naših medija su po ko zna koji put omanule, eventualno prenose srpski tekst vesti sa BBC-a, nigde traga nekom autorskom tekstu (ali to više govori o nama nego o njemu). Osećam potrebu da ga se bar ovde i na kratko prisetim. Sve se zna o njegovom životu, bio je javna ličnost na najpozitivniji način, koga zanima naći će mnoštvo linkova i tekstova o tome, stoga ovde samo par crtica. Bio je sjajan pisac, esejista, scenarista, novinar, istoričar, aktivista, boem. Najpoznatiji roman - Goli i mrtvi, a po mom krajnje subjektivnom mišljenju najlepši i najtajanstveniji - Drevne večeri. Napisao više poznatih biografija: Merilin Monro, Li Harvi Osvalda, Pikasa... Osnovao je Village Voice, i bio kum čitavog pokreta alternativnih nedeljnika. Šest puta se ženio. Skupa sa Noamom Čomskim i Alenom Ginsbergom bio je hapšen krajem 1960-tih zbog protestvovanja ispred Pentagona. Družio se - i/ili tukao, bar u mlađim danima - sa gotovo svim velikanima pera našeg doba.

 

Tišina je nekakva, kažu, pa zato hajde malo o ozbiljnijim stvarima, recimo o književnosti. Pre tačno 20 godina, 1988. objavljeno je poslednje prozno delo mog najdražeg domaćeg pisca, Borislava Pekića, zbirka pripovedaka - mada bi se u skladu sa fleksibilnijim postmodernim definicijama mogla smatrati i romanom, prema vrlo specifičnom tematskom jedinstvu - Novi Jerusalim. (Iste godine pojavila se i dvotomna Atlantida, ali je po Pekićevim dnevničkim zapisima, ona uglavnom nastala ranije.) Pekić ga je napisao još uvek u Londonu, ali spremajući se da se u Srbiju i vrati, i ne sluteći da će, četrdesetak godina kasnije, ponovo dobiti (u Takovskoj, ispred TV Bastilje) batine od srpske "narodne" milicije, niti kakvo mu se još mračnije i ogavnije poniženje sprema na zloglasnim dopunskim izborima u Rakovici. Nepravda prema Pekiću se nastavlja, između ostalog, i po kratkoći i relativnoj neinformativnosti odrednice posvećene njemu na srpskoj wikipediji. Sa druge strane, ko nije već bio, nek ide pod hitno na sjajan sajt http://borislavpekic.blogspot.com/ i nek ga stavi u favorite, bookmark-ove i slične podsetnike na ono što jeste vrednost i bogatstvo cyber-svemira.

 
2007-12-23 23:47:01

UN: Međunarodna godina astronomije 2009

Milan M. Ćirković RSS / 24.12.2007. u 00:47

Evo jedne svetske servisne informacije - i sa dubokom ličnom nadom moje malenkosti kao iskrenog globaliste da će takvih vesti biti sve više. U senci drugih događaja i iščekivanja u i oko Ujedinjenih nacija, bez ikakve pažnje - a šta bi ko drugo mogao i očekivati? - u našim politiko-centričnim i uz časne izuzetke anti-naučnim medijima prošla je i sledeća vest: 62. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u četvrtak, 20. decembra 2007. godine, proglasila 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije. Rezoluciju je, iz očiglednih razloga, predložila Italija, a čitavu inicijativu su prethodno podržali Međunarodna astronomska unija (MAU, najvažnija stručna organizacija u oblasti astronomije i srodnih nauka) i UNESCO koji je još 2005. godine doneo deklaraciju o svetskoj godini astronomije.

 
2009-11-19 10:07:51
Literatura| Nauka

.

Milan M. Ćirković RSS / 19.11.2009. u 11:07

.

 

Često je zbilja teško držati korak sa literaturom - pre koji dan sam bio impresioniran jednim rezultatom objavljenim u leto 2006, na temu kontroverzne, ali ekstremno zanimljive hipoteze Zemlje kao snežne grudve (engl. Snowball Earth), što je dovelo do ovog teksta. Ali, da bi se razumelo u čemu je stvar, neophodno je dati "dublju pozadinu" (da parafraziram Marka Felta, bivšeg vicedirektora FBI, u narodu poznatog kao "Duboko grlo" koji je zahvaljujući "dubokoj pozadini" koju je 1972-74. objašnjavao svom prijatelju, novinaru Bobu Vudvordu, odigrao ključnu ulogu u padu predsednika Niksona i njegove zlikovačke klike) cele stvari. Istorija naše tako gostoljubive planete Zemlje, dugačka već više od 4,5 milijardi godina, nije – uprkos velikim naporima i postignućima brojnih geologa, geofizičara, hemičara, paleontologa i drugih naučnika koji sarađuju na ovom izrazito multidisciplinarnom polju – ni izdaleka lišena iznenađenja i dramatičnih obrta. Jedan takav preokret izgleda da je na pomolu nakon otkrića o kome se radi, originalno objavljenog u junu 2006.

 

Nikada nisam bio veliki fan proze Stivena Kinga - čoveka koji je, ne samo po prezimenu, već iznad svega po produktivnosti, tiražima i broju izdanja svakako "kralj" pop-književnosti. I to ne zbog samog horor žanra (neki od meni najdražih pisaca, poput Gogolja i Lavkrafta, vrlo su uspešno plivali u tim vodama), već pre svega zbog nečega što bih nazvao "naivnom superambicijom" velikog dela proznog univerzuma koji je stvorio, koja me, iz razloga koje ne mogu sasvim da ekspliciram, ostavlja prilično ravnodušnim - i to baš u onim momentima zapleta kada je očigledna autorova namera da čitalac ne sme biti ravnodušan. To, naravno, ne znači da u tom moru nema bisera: više od proseka su me impresionirali The Tommyknockers, The Green Mile, omnibus Hearts in Atlantis i poneki - ali samo poneki! - delovi epskog The Stand-a (naravno, onog docnijeg, celokupnog izdanja, a ne originalno iskasapljene knjige). Takođe, Kingov roman Needful Things (1990) mada nije bogzna šta, ima par potpuno nezaboravnih komičnih momenata. Na prvi pogled, relativno malo pozitivnih utisaka čak i za tekst na blogu - ali sam pre koju nedelju otkrio nešto što me je navelo da značajno promenim mišljenje o Kingovom sveukupnom opusu: naime, pročitao sam njegove dve esejističke knjige (što bi rekli non-fiction). I one su, ukratko, sjajne!

 
2008-07-27 20:55:55

Savremenici budućnosti IV: Olaf Stejpldon

Milan M. Ćirković RSS / 27.07.2008. u 21:55

Slučaj mirnog građanina Stejpldona, O., prilično je čudan. Dok smo kod Fjodorova videli elemente kult-mentaliteta, te dok su i Vels i Šarden otvoreno izražavali svoje želje i nade za promenu sveta (mada su potonjeg u istupanjima onemogućavali pretpostavljeni), dotle je Stejpldon gotovo u potpunosti bio hombre invisible, nevidljivi čovek. I to stanje traje i danas. Tu nedavno je jedan od najistaknutijih naučnika današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i sjajan popularizator nauke Frenk Vilcek, u intervjuu izjavio da je na čelu liste najznačajnijih knjiga u njegovom životu Stejpldonov The Star Maker (ispred naslova ser Bertranda Rasela, Hermana Vejla i Ričarda Fajnmena!), što je izazvalo pravu poplavu čuđenja i preslišavanja među naučnim blogovima, gde većina prisutnih za Stejpldona nikad nije čula. Izuzetak od ovog opšteg zaborava su donekle fanovi naučnofantastične književnosti koji često čuju mantru da su pioniri ovog žanra Vels i Stejpldon (ponekad im se dodaje i Karel Čapek), ali i pored tog verbalnog odavanja pošte, činjenica je da njegovi romani nisu mnogo čitani. Drugi izuzetak jesu transhumanistički krugovi, koji u njemu vide, kao što ćemo videti sa punim pravom, jednog od najeksplicitnijih preteča ovog pokreta.

 

Neobično malo se u analizi i proceni globalnih katastrofičkih rizika uzima u obzir gotovo trivijalna činjenica da budućnost ne može podsećati na prošlost. Sem igre reči sa (ne)slavnim geslom filozofa induktivista, ovo se može čitati i kao parodija još poznatijeg principa koji je prvi eksplicirao oko 1788. godine veliki osnivač geologije - i geonauka uopšte - Džejms Haton: "sadašnjost je ključ prošlosti". Doktrina uniformitarijanizma (koji se ponekad naziva i gradualizmom, mada ovaj termin neki autori poput Baulera ili Gulda definišu uže) koju su promovisali Haton, Lajel i njihovi sledbenici u 19. i 20. veku, zapravo je uljuljkala veliki deo naučne zajednice u lažni osećaj sigurnosti od katastrofa na velikoj skali/globalnih katastrofa. Uniformitarijanizam je učio, pojednostavljeno, da su jedina validna objašnjenja u geonaukama ona koja se baziraju na danas posmatranim i merenim procesima. Iako ne mogu ovde da ulazim u detalje ove složene istorijske teme, zanimljivo je pomenuti da je tek u poslednjih malo više od četvrt veka ova uniformitarijanistička predrasuda konačno razbijena. Umesto nje, formirao se - i još uvek se formira - daleko bogatiji i iznijansiraniji pogled na planetarnu istoriju koji uključuje mnoge (neo)katastrofičke elemente, zahvaljujući uglavnom pregalaštvu ljudi poput Alvarezovih, Gulda, Palmera, Raupa, Hsija, Klubea i Napijea, i drugih.

 

Jubileji su obično prilika za podsećanje na prošlost, ali kada se radi o najstarijoj nauci - astronomiji - i njoj srodnim astronomskim disciplinama (poput planetarnih nauka, astronautike, nebeske mehanike, astrohemije, astrobiologije, itd.), treba imati na umu da su one velikim delom orijentisane i ka budućnosti. Mnoge nove i revolucionarne tehnologije - uključujući i korišćenje optičkih instrumenata od strane Galileja čiji jubilej obeležava Međunarodna godina astronomije (MGA 2009) - bile su po prvi put primenjene u astronomskom kontekstu, a astronomske nauke su i prve među svim naukama čiji su rezultati u ovoj informatičkoj eri gotovo potpuno digitalizovani: još pre više od decenije ova grupa disciplina prešla je prag od 95% svih informacija u čitavoj svojoj istoriji koje se mogu pronaći u digitalnom obliku na svetskoj informatičkoj mreži. Ovo, uz prirodno globalne odlike predmeta istraživanja (svi astronomski fenomeni, uključujući i u našim krajevima zloglasno pomračenje Sunca, su istinski globalnog karaktera, jer je i čitava planeta zanemarivi delić čak i najbližeg kosmičkog okruženja) čini ključ okrenutosti ka budućnosti. Ali pre nego što se pozabavimo budućnošću astronomije, valja razbiti jednu još veoma uticajnu predrasudu koja se tiče same prirode nauke.

 

U nauci se s vremena na vreme pojavljuju "veliki" problemi, za čije rešavanje je neophodno mnogo hipoteza i kolektivni napor desetina, ako ne i stotina istraživača kroz dugačak period vremena. Neki od i dalje otvorenih takvih problema su, recimo, problem porekla života na Zemlji u biologiji ili porekla vremenske asimetrije ("strele vremena") u teorijskoj fizici. U astronomiji, problem porekla takozvanih gama-bleskova predstavljao je takav veliki problem koji je u nedoumicu stavljao i posmatrače i teoretičare tokom gotovo četiri decenije - do pre šest godina. Veoma sjajan blesak gama zračenja je 29. marta 2003. detektovao Nasin satelit HETE-II (skraćenica od "Istraživač prolaznih fenomena visoke energije", engl. High Energy Transient Explorer). Svega 90 minuta kasnije, novi, veoma sjajan izvor vidljive svetlosti (optički "žar") bio je otkriven u istoj oblasti na nebu uz pomoć 40-inčnog teleskopa opservatorije u Sajding Springu u Australiji, kao i na jednoj opservatoriji u Japanu. Gama-blesak dobio je naziv GRB 030329, prema datumu kad je posmatran (standardna nomenklatura za gama-bleskove glasi GRB - od Gamma-Ray Burst - [poslednje dve cifre godine][mesec][dan]).

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana