2008-04-06 16:15:30

Vera i nauka na ozbiljan način

Milan M. Ćirković RSS / 06.04.2008. u 17:15

Paul C. W. Davies
Paul C. W. Davies
Krajem prošle godine (tačnije 24. novembra 2007) pojavio se u Njujork Tajmsu veoma interesantan kratak op-ed članak istaknutog fizičara, astronoma, filozofa i popularizatora nauke Pola Dejvisa pod donekle neprevodivim naslovom Taking Science on Faith, koji predstavlja suptilnu igru reči: može se približno prevesti i kao "prihvatanje nauke na poverenje (veru)" ili "prihvatanje stava nauke o veri". Pol Dejvis je, inače, rodom Britanac, radio je u UK, Australiji i u SAD, napisao je više stotina radova, desetak popularno-naučnih knjiga, a meni lično najdraža je njegova monografija sa kraja 1970-tih, "Fizika vremenske asimetrije", verovatno i do danas najbolji opšti tretman problema strele vremena. Takođe se bavio isparavanjem crnih rupa, kosmologijom, a u poslednje vreme i astrofizičkim preduslovima za nastanak života u svemiru. S obzirom da se u članku u NYT radi o temi koja je značajna i za filozofiju nauke koja me interesuje, ali i za naučnu pismenost uopšte, a pošto je taj tekst generisao priličnu raspravu i kontroverzu u cybersvemiru, prenosim ovde neke ključne odeljke (uz izvinjenje i autoru - inače sjajnom stilisti - i čitaocima na eventualnoj rogobatnosti mog prevoda).

 
2008-04-02 03:02:10

"Ako vas uništimo, ništa ne gubimo..."

Milan M. Ćirković RSS / 02.04.2008. u 04:02

Dith Pran
Dith Pran
Pre par dana (30. III 2008) svetske - ali ne i srpske, naravno - medije obišla je vest da je od raka gušterače umro Dith Pran, u 66. godini godini života. Pran je bio kambodžanski novinar koji je na osnovu sopstvenog jezivog iskustva skovao izraz "polja smrti" i čija je priča - sa znatnoumanjenom dramatizacijom - postala poznata kroz istoimeni slavni film Rolanda Džofa iz 1984. Nakon tri godine u konc-logorima Crvenih Kmera, Pran je 1979. godine pobegao, prešavši pešice više od stotinu kilometara kroz nepristupačan teren usred ratnog haosa do tajlandske granice. Od tada pa do svog fizičkog odlaska pre par dana, Pran je bio neumorni borac za prava žrtava, glas protiv konformizma i zaborava o jednom od najvećih i najužasnijih masovnih zločina u istoriji čovečanstva. Bio je skroman čovek i istinski borac za ljudska prava kakvih je malo u svetu. Osećam potrebu da makar ovom improvizovanom beleškom nadoknadim tu medijsku prazninu, kojoj je odoleo jedino B92 sa kratkom vesti koju možete naći ovde i još par domaćih blogova kojima treba odati priznanje.

 

Često je zbilja teško držati korak sa literaturom - pre koji dan sam bio impresioniran jednim rezultatom objavljenim u leto 2006, na temu kontroverzne, ali ekstremno zanimljive hipoteze Zemlje kao snežne grudve (engl. Snowball Earth), što je dovelo do ovog teksta. Ali, da bi se razumelo u čemu je stvar, neophodno je dati "dublju pozadinu" (da parafraziram Marka Felta, bivšeg vicedirektora FBI, u narodu poznatog kao "Duboko grlo" koji je zahvaljujući "dubokoj pozadini" koju je 1972-74. objašnjavao svom prijatelju, novinaru Bobu Vudvordu, odigrao ključnu ulogu u padu predsednika Niksona i njegove zlikovačke klike) cele stvari. Istorija naše tako gostoljubive planete Zemlje, dugačka već više od 4,5 milijardi godina, nije – uprkos velikim naporima i postignućima brojnih geologa, geofizičara, hemičara, paleontologa i drugih naučnika koji sarađuju na ovom izrazito multidisciplinarnom polju – ni izdaleka lišena iznenađenja i dramatičnih obrta. Jedan takav preokret izgleda da je na pomolu nakon otkrića o kome se radi, originalno objavljenog u junu 2006.

 
2008-02-01 23:32:11

Pravac - EVROPA!

Milan M. Ćirković RSS / 02.02.2008. u 00:32

Bez obzira što, kako reče Jusuf-vezir, nezaboravni protagonista Andrićeve pripovetke Most na Žepi, "u [izbornom] ćutanju je sigurnost", osećam potrebu da vas baš sada gnjavim upravo sa nekim evropskim činjenicama i (hipotetičnim) evropskim načinom života. Evropa je, naravno, šesti satelit Jupitera, najveće planete u Sunčevom sistemu, i sam po sebi izvanredno zanimljiv svet. Otkrio ga je u januaru 1610. Galileo Galilej i skupa sa preostala tri velika Jupiterova satelita (Iom, Ganimedom i Kalistom) u čast svog pokrovitelja Kozima II nazvao "Medičejskim zvezdama" - ove čudesne svetove svako može videti već sa običnim dvogledom (a među astronomima amaterima se ispredaju legende o nekolicini nadljuski dobrih posmatrača, poput američkog astronoma Edvarda Emersona Barnarda koji su, bar po priči, videli bar neke od Galilejevih satelita i golim okom!). Uprkos njihovom velikom - u astronomskom kontekstu - sjaju, gotovo ništa nije bilo poznato o detaljima njihovih površina sve do proleta Vojadžera 1 i 2 krajem 1970-tih godina, kada su nam se pokazali u svoj svojoj raznovrsnosti: od paklenih sumpornih vulkana na Iou, do zagonetnih kanjona i ledenih visoravni Ganimeda, kralja među mesecima u našoj planetarnoj porodici. Međutim, beličasta i skoro potpuno bezlična površina Evrope ipak krije najveće misterije, a možda i jedinstveno kosmičko blago po kome je do sad samo naša planeta poznata - život.

 
2008-01-19 01:48:39

U poseti Svetu krasuljaka

Milan M. Ćirković RSS / 19.01.2008. u 02:48

Putovati na druge planete, lepo se provesti i odatle doneti dragocene naučne podatke može se i bez napuštanja udobne i tople sobe. U savremenoj računarskoj eri to je moguće čak i nadmašujući metaforičko i oniričko tumačenje jednog de Mestra ili onog fascinantnog de Kirikovog Odiseja. Jedan od ključnih misaonih eksperimenata u savremenoj ekologiji, evolucionoj biologiji i astrobiologiji je tzv. Svet krasuljaka (engl. daisyworld). Ovu "parabolu" smislio je 1982. godine Džejms Lavlok, savremeni britanski biolog (rođen 1919) i autor kontroverzne "Gaja hipoteze". U najprihvaćenijoj savremenoj formi, Gaja hipoteza sugeriše da se Zemljina biosfera efektivno ponaša kao samo-organizujući sistem koji deluje tako da održava svoje podsisteme u nekoj vrsti ravnoteže pogodnoj za opstanak i evoluciju života. Ovo je tzv. "slaba verzija" Gaja hipoteze; postoje i jače, kontroverznije verzije koje su popularne u New Age krugovima, ali su generalno oštro kritikovane među biolozima i geo-naučnicima. Debata oko Gaja hipoteze se nastavlja nesmanjenom žestinom i danas, četrdesetak godina nakon što je Lavlok, inspirisan radom za Nasu o načinima potrage za životom na Marsu, postavio prve verzije ove ideje. Od sredine 1970-tih godina, Gaja hipoteza je dobila na značaju i polemika oko nje se razbuktala, a najsnažnija podrška Lavloku stigla je od poznatog mikrobiologa - i jedne od najznačajnijih naučnica XX veka - Lin Margulis.

 

Neobično malo se u analizi i proceni globalnih katastrofičkih rizika uzima u obzir gotovo trivijalna činjenica da budućnost ne može podsećati na prošlost. Sem igre reči sa (ne)slavnim geslom filozofa induktivista, ovo se može čitati i kao parodija još poznatijeg principa koji je prvi eksplicirao oko 1788. godine veliki osnivač geologije - i geonauka uopšte - Džejms Haton: "sadašnjost je ključ prošlosti". Doktrina uniformitarijanizma (koji se ponekad naziva i gradualizmom, mada ovaj termin neki autori poput Baulera ili Gulda definišu uže) koju su promovisali Haton, Lajel i njihovi sledbenici u 19. i 20. veku, zapravo je uljuljkala veliki deo naučne zajednice u lažni osećaj sigurnosti od katastrofa na velikoj skali/globalnih katastrofa. Uniformitarijanizam je učio, pojednostavljeno, da su jedina validna objašnjenja u geonaukama ona koja se baziraju na danas posmatranim i merenim procesima. Iako ne mogu ovde da ulazim u detalje ove složene istorijske teme, zanimljivo je pomenuti da je tek u poslednjih malo više od četvrt veka ova uniformitarijanistička predrasuda konačno razbijena. Umesto nje, formirao se - i još uvek se formira - daleko bogatiji i iznijansiraniji pogled na planetarnu istoriju koji uključuje mnoge (neo)katastrofičke elemente, zahvaljujući uglavnom pregalaštvu ljudi poput Alvarezovih, Gulda, Palmera, Raupa, Hsija, Klubea i Napijea, i drugih.

 
2007-12-26 09:44:35

Književno-politički portret zla

Milan M. Ćirković RSS / 26.12.2007. u 10:44

Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:

 

Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!

 
2007-12-23 23:47:01

UN: Međunarodna godina astronomije 2009

Milan M. Ćirković RSS / 24.12.2007. u 00:47

Evo jedne svetske servisne informacije - i sa dubokom ličnom nadom moje malenkosti kao iskrenog globaliste da će takvih vesti biti sve više. U senci drugih događaja i iščekivanja u i oko Ujedinjenih nacija, bez ikakve pažnje - a šta bi ko drugo mogao i očekivati? - u našim politiko-centričnim i uz časne izuzetke anti-naučnim medijima prošla je i sledeća vest: 62. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u četvrtak, 20. decembra 2007. godine, proglasila 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije. Rezoluciju je, iz očiglednih razloga, predložila Italija, a čitavu inicijativu su prethodno podržali Međunarodna astronomska unija (MAU, najvažnija stručna organizacija u oblasti astronomije i srodnih nauka) i UNESCO koji je još 2005. godine doneo deklaraciju o svetskoj godini astronomije.

 

"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.

 
2007-11-12 05:14:56

Odlazak Normana Majlera

Milan M. Ćirković RSS / 12.11.2007. u 06:14

Umro je Norman Majler. Šteta da čak ni ovim povodom kod nas nema više informacija o ovom velikom piscu, kulturne rubrike naših medija su po ko zna koji put omanule, eventualno prenose srpski tekst vesti sa BBC-a, nigde traga nekom autorskom tekstu (ali to više govori o nama nego o njemu). Osećam potrebu da ga se bar ovde i na kratko prisetim. Sve se zna o njegovom životu, bio je javna ličnost na najpozitivniji način, koga zanima naći će mnoštvo linkova i tekstova o tome, stoga ovde samo par crtica. Bio je sjajan pisac, esejista, scenarista, novinar, istoričar, aktivista, boem. Najpoznatiji roman - Goli i mrtvi, a po mom krajnje subjektivnom mišljenju najlepši i najtajanstveniji - Drevne večeri. Napisao više poznatih biografija: Merilin Monro, Li Harvi Osvalda, Pikasa... Osnovao je Village Voice, i bio kum čitavog pokreta alternativnih nedeljnika. Šest puta se ženio. Skupa sa Noamom Čomskim i Alenom Ginsbergom bio je hapšen krajem 1960-tih zbog protestvovanja ispred Pentagona. Družio se - i/ili tukao, bar u mlađim danima - sa gotovo svim velikanima pera našeg doba.

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana