2009-09-08 16:56:10

.

Milan M. Ćirković RSS / 08.09.2009. u 17:56

.

 

Pre tačno 10 godina, 11. avgusta 1999. godine odigralo se totalno pomračenje Sunca, vidljivo na potezu od severnog Atlantika do Bengalskog zaliva. Zona totaliteta, odnosno oblast u kojoj je na kratko Sunce pomračeno potpuno, mogu se videti zvezde, kao i drugi prelepi fenomeni poput dijamantskog prstena, prostirala se u 13 zemalja, uključujući i krajnji sever Srbije. Ovo je bilo najmasovnije posmatrano pomračenje u dotadašnjoj istoriji, i najbolje vidljivo u Evropi, uprkos prilično nepovoljnim vremenskim uslovima za posmatranja ove vrste. I umesto da sad ovde govorimo o svemu što smo saznali tokom 26 vekova proučavanja ovog fenomena - jedno od prvih zabeleženih je po tradiciji predvideo i 28. maja 585. godine pre n. e. posmatrao Tales iz Mileta, rodonačelnik Zapadne filozofije, a ima arheoastronomskih indicija i o ranijim posmatranjima u asirskim i staroindijskim tekstovima - te o lepotama ovog retkog fenomena, stvarima kao što su Sunčeva korona, protuberance, prvi kontakt, i tome slično, treba se podsetiti daleko mračnijih stvari i velike sramote u koju se taj događaj i ono što mu je prethodilo pretvorilo u Srbiji. A prethodio mu je jedan od najbezočnijih eksperimenata u oblasti medijske manipulacije u istoriji. Valja se podsetiti - da bismo izbegli da nam se tako nešto ikada ponovo desi.

 

Kadgod se povede - a nedovoljno se često vodi u našim krajevima - diskusija o odnosu nauke i religije, posebno u kontekstu tobožnjeg sukoba oko teorije biološke evolucije, padnu mi na pamet dve stvari, namenjene ostrašćenim zagovornicima konfliktnosti na obe strane. Onima "na strani nauke" uvek preporučujem izjavu jednog od najumnijih ljudi svih vremena, Džona fon Nojmana, koji je u sličnoj debatnoj situaciji izjavio (otprilike): "Pa ja svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da se bavim naukom." One na suprotnoj strani valja podsetiti na čitav život, delo i viziju protagoniste ovog teksta, Tejara de Šardena, mudrog čoveka koji ne samo što je smatrao da je evolucija spojiva sa hrišćanskom religioznošću, što je demonstrirao svojim briljantnim karijerama paleoantropologa na jednoj, i jezuitskog sveštenika na drugoj strani, već je učio da je evolucija zapravo jedino oruđe koje vodi do ostvarenja Božjeg plana i eshatološkog kraja vremena. Ali ne samo to - radi se o mnogostranoj osobi koja je iznad svega bila veliki avanturista, neka vrsta Indijane Džonsa u jezuitskoj mantiji: briljantan student, putopisac, odlikovani vojnik na frontu, misionar, arheolog, antropolog (koji je možda čak u mladosti bio i saučesnik u kriminalu; vidi post scriptum), diplomata, humanitarni radnik, korespondent, pesnik, ali pre svega mudar čovek i mislilac, koji je standardno čitao po knjigu dnevno i intenzivno razmišljao o svim aspektima sveta i života. Danas, više od pola veka nakon njegove smrti, možemo da utvrdimo da se radi o jednom od prvih istinskih mislilaca o budućnosti. Sa njime je prvi put ideja planetarne svesti, kao i barem polu-naučne transcedencije ušla u glavni tok savremene istorije ideja.

 

...i naučio da volim kvantnu bioenergiju.

Kad vam Englezi čestitaju na ekscentričnosti i uvrnutosti, onda to zbilja nešto znači. Meni se to desilo sinoć ovde u Oksfordu, gde boravim kao jedan od organizatora međunarodne konferencije o globalnim katastrofičkim rizicima (koju smo uspešno okončali 17-20. jula) i ko-urednik prvog "sintetičkog" zbornika tekstova na ove teme koji je pre koju nedelju izašao iz štampe. Naravno, povod je bio dr Dabić, poznati duhovni istraživač kvantne energije, nešto na čemu nam, kao što reče jedan kolega, pakosno zavide Terry Gilliam i ostatak Monti Pajton ekipe, jer nešto tako bizarno ne bi ni njima palo na pamet. Poput Pitera Selersa koji je istovremeno mogao da bude i kapetan Mandrak i predsednik Mafli i suludi nacista dr Strejndžlav, tako je i naš "heroj" istovremeno mogao da bude i pesnik Karadžić, i krvavi ratni zločinac Karadžić, i duhovni istraživač Dabić i ko-zna-šta-sve-još-ne, a što će istraga utvrditi. Naročito je fascinantan taj njegov "istraživački" aspekt.

 
2007-08-13 14:49:24

Sedam samuraja i Veliki atraktor

Milan M. Ćirković RSS / 13.08.2007. u 15:49

Naivna predstava o napretku nauke kao linearnoj akumulaciji ljudskog saznanja gde kako vreme prolazi sve bolje i bolje razumemo svaki fenomen, krećući se neumitno u pravcu kognitivnog raja potpunog razumevanja "prirode i društva" je karikatura koja se, nažalost, isuviše često shvata ozbiljno. Od sumraka logičkog pozitivizma Bečkog kruga koji je želeo da izjednači naučne sa istinitim iskazima prošlo je već podosta decenija, ali osnovne lekcije iz te istorijske i filozofske epizode nisu nažalost još uvek naučene i to ne samo u široj javnosti. Ovo potiče delimično iz raznih vidova ideološke indoktrinacije kojima su veliki delovi sveta bili izloženi tokom 20. veka, a delimično iz nedostatka liberalnog obrazovanja koje je opšti problem čovečanstva. Stoga svaki primer iz praktične nauke koji je dovoljno dobro proučen i dokumentovan valja često ponovo sagledati u celini istorijskog i epistemološkog konteksta. Jedan od takvih primera koji igra ključnu ulogu u praktičnoj astronomiji i neprestano je dobijao na značaju tokom protekle dve decenije jeste otkriće kosmološke strukture na velikoj skali i polja sopstvenih brzina galaksija. Ove dve naizgled različite stvari su zapravo avers i revers jednog istog otkrića, koje je učinjeno u prvoj polovini 1980-tih godina, preliminarno saopšteno na konferenciji 1986, a u finalnom obliku se pojavilo u istraživačkoj literaturi tokom 1987. godine, što opravdava donekle jubilarni karakter ovog teksta. Istovremeno, ova priča dosta govori o statusu žena u savremenoj nauci (i njegovom značajnom poboljšanju tokom poslednjih decenija).

 

Evo nečega o čemu je u junu ove godine pisao Teofil Pančić, ali je tokom ovog meseca ponovo dobilo na značaju. U gomili entuzijastičnih tekstova i komentara na vrhunske uspehe tenisera iz Srbije tokom ove godine, a pre svega u kontekstu dva Gren-slem finala, Ane Ivanović na Rolan Garosu i Novaka Đokovića na US Openu, neprestano se ponavljala jedna te ista mantra: da je tonajveći uspeh u istoriji našeg tenisa. Ponegde se, doduše, pominjalo i da je to najveći uspeh srpskog tenisa. Sad, ukoliko je atribut "srpski" izveden iz imena države Srbije, onda svakako nema mesta sumnji da se radi o potpuno ispravnoj tvrdnji. Međutim, s obzirom da se tenis nije mnogo igrao na ovim prostorima do 1918. godine, te da je Srbija obnovila svoju državnost tek crnogorskim referendumom iz prošle godine, ta tvrdnja onda zbilja nema veliku težinu koja joj se - sa pravom - obično pridaje. Na isti način, nemamo nikakvo pravo da žalimo nad, recimo, fijaskom naših košarkaša i da se pozivamo na neku slavnu košarkašku prošlost - nije se ni košarka značajnije igrala pre 1918. E sad, svi znamo o čemu se zapravo radi: u košarci (kao uostalom i u vaterpolu, odbojci i par drugih sportova u kojima je bivša Jugoslavija, pa i nakazna tvorevina SRJ, imala značajnije rezultate) mi se zapravo pozivamo na kontinuitet sportske tradicije na ovim prostorima. I to samo po sebi nije za osudu, naravno. Ono što jeste za osudu jeste što se isti princip očigledno ne primenjuje u tenisu. Ako bi se primenio, onda nikakve dileme nema: najveći uspesi našeg tenisa postignuti u periodu 1990-93 sa 8 (osam!) Gren-slem titula Novosađanke Monike Seleš. Za sve to vreme ona je imala jugoslovensko/srpsko državljanstvo; nakon uzimanja američkog državljanstva u maju 1994, ona je tome dodala još samo jedan Gren-slem trofej, na Australian Openu 1996. Pravo pitanje koje valja da postavimo jeste zbog čega postoji drugačija perspektiva ove dve stvari: zašto su trofeji Monike Seleš očigledno manje "naši" od onih, recimo, Dražena Dalipagića, Petera Vilfana ili čak i Saše Đorđevića? Zašto je ogroman porast interesovanja za tenis u našim krajevima - opet da naglasim, za svaku pohvalu! - okasnio nekih petnaestak godina?

 

U ovo doba velikog kukumavčenja oko „nesrećnih okolnosti", „više sile", "teškog detinjstva", "sveopšte zavere" ili „nepremostivih problema" koji sprečavaju pojedince (ali povremeno i gradove, regije, narode, države, itd.) da učine velika dela, nije loše podsetiti se pokojeg sjajnog primera kako se ovakvi negativni stereotipovi, ma koliko da su ponekad i zasnovani u realnosti, prevladavaju ličnom inicijativom, upornim radom i borbom. Istorija - a naročito istorija kreativnih disciplina poput umetnosti ili nauke - nam daje mnoštvo primera u tom smislu; meni lično najdraži je Bakijev. Tim pre što mu ovih dana slavimo 80. rođendan, iako je rođen 1895. godine. Mislite da je ovo greška? Ćirković zaboravio elementarne aritmetičke operacije poput oduzimanja? (nije da se ne dešava) Samo malo strpljenja!

 
2008-06-13 01:03:30

Igrajmo se, ljudi!

Milan M. Ćirković RSS / 13.06.2008. u 02:03

U ovo doba raznih lista, uglavnom jako depresivnih, od poslaničkih do crnih, evo nečega znatno veselijeg u pauzi između dva "ozbiljnija" (a navodnici nisu tu sasvim slučajno!) teksta - obećao sam prilično davno nekim cyber-prijateljima da ću nabrojati omiljene računarske igrice, pa evo da ispunim i to obećanje, a pošto sam duboko ubeđen da se radi o novom i često itekako vrednom umetničkom žanru. Dakle, 10 ličnih favorita sledi, uz kratke i vrlo subjektivne primedbe, a neka ovo bude i poziv svim komentatorima da daju svoje omiljene naslove. Koliko je moguće, trudiću se da izbegnem spoiler-e. Pošto su igrice često predmet žestokih strasti braće gejmera, unapred napominjem da je ovo sasvim lični izbor i svako obrazloženje valja shvatiti kao sasvim subjektivno. Neki odlični naslovi su ispali jednostavno zato što bez obzira na to što sam ih igrao jako mnogo, ipak ne poseduju onu vrstu izuzetne individualnosti i kreativne snage po kojoj ih smesta prepoznajem ili se prisećam trenutaka provedenih uz njih (to se odnosi, npr. na većinu kvalitetnih klasičnih strategija, tipa Master of Orion, Age of the Empires, Galactic Civs i sl.). Nagrada žirija van konkurencije: sa stanovišta društveno-političkog života u Srbiji ipak su nenadmašni Wolfenstein i Return to Castle Wolfenstein iz vrlo prostog razloga - u tim igrama se sa članovima (nacional)socijalističke partije, te njihovim vučjacima, mutantima i robotima, pregovara na adekvatan način.

 
2008-09-25 03:06:03

Turizam vs. nauka na balkanski način

Milan M. Ćirković RSS / 25.09.2008. u 04:06

ko je ovaj čovek?
ko je ovaj čovek?
Ovog leta sam izvršio jedan mali eksperiment. U jednom uglednom turističkom mestu (Dubrovnik) i jednom koje, kažu, ima velike aspiracije u tom smislu (Beograd), otišao sam u turističke biroe/organizacije i lažno se predstavio kao strani turista iz veoma dalekih krajeva. Najpre sam, naravno, tobože pohvalio lepotu i gostoljublje dotičnih krajeva i njihove usluge, sve držeči prekršene prste u džepu, a zatim sam prešao na stvar. Nevešto se trudeći da na "domaći" način izgovorim teška imena, pokušao da utvrdim kakve mi informacije ljubazni domaćini mogu ponuditi o najznačajnijem naučniku koji se vezuje za njihov grad. U Dubrovniku sam, naravno, pitao za Ruđera Boškovića, a u Beogradu, naravno, za Milutina Milankovića.

Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.

 
2009-03-16 01:59:16

M-teorija, multiverzum i majmuni

Milan M. Ćirković RSS / 16.03.2009. u 02:59

Već prilično dugo se najveće nade za objedinjavanje temeljnih interakcija ("sila": gravitacione, slabe, elektromagnetske i nuklearne) polažu - sa pravom ili ne, to za nas sada nije bitno - u takozvanu teoriju struna, ili "fiziku elementarnih čestica bez čestica", kako ju je nazvao jedan od duhovitijih savremenih fizičara. U najrazličitijim verzijama teorije struna, elementarne čestice poput kvarkova ili leptona su odista zamenjene još dubljim i temeljnijim entitetima - strunama, čije se različite oscilacije manifestuju kao čestice. Posebno mesto među ovim teorijama zauzimaju tzv. supersimetrične strune, poznate skraćeno kao superstrune. Njihovo zajedničko svojstvo - a u ovom do karikature pojednostavljenom prikazu i jedino koje donekle ima intuitivnu razumljivost - jeste da je za njih nužno postojanje više od 4 dimenzije prostor-vremena. To se postiže, na način koji je kolega Nsarski svojevremeno opisao detaljnije na svom blogu, kroz proces složenog naziva kompaktifikacija, a uistinu se svodi na činjenicu da nam 3-dimenzionalni objekat poput creva za zalivanje bašte može izgledati kao 1-dimenzionalni ako ga posmatramo iz dovoljne daljine, tj. ako su mu dve dimenzije dovoljno male u poređenju sa trećom. Na isti način, objekti koji su uistinu 11-dimenzionalni mogu nama izgledati kao 4-dimenzionalni (ako uračunamo i vremensku dimenziju) ako im je 7 ekstra-dimenzija dovoljno malo u poređenju sa ove preostale 4. Dovoljno malo znači u ovom kontekstu zbilja ekstremno, ekstremno malo, reda veličine 0,00000000000000000000000000000000162 cm. Zaista nije nikakvo čudo što ih ne vidimo ili što dosadašnji laboratorijski eksperimenti ništa ne govore o njima. (Postoji, usput, još jedan način na koji možemo učiniti ekstra-dimenzije nevidljivim koji se oslanja na tzv. D-brane, ali da ne komplikujemo suviše!)

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana