2008-04-02 03:02:10

"Ako vas uništimo, ništa ne gubimo..."

Milan M. Ćirković RSS / 02.04.2008. u 04:02

Dith Pran
Dith Pran
Pre par dana (30. III 2008) svetske - ali ne i srpske, naravno - medije obišla je vest da je od raka gušterače umro Dith Pran, u 66. godini godini života. Pran je bio kambodžanski novinar koji je na osnovu sopstvenog jezivog iskustva skovao izraz "polja smrti" i čija je priča - sa znatnoumanjenom dramatizacijom - postala poznata kroz istoimeni slavni film Rolanda Džofa iz 1984. Nakon tri godine u konc-logorima Crvenih Kmera, Pran je 1979. godine pobegao, prešavši pešice više od stotinu kilometara kroz nepristupačan teren usred ratnog haosa do tajlandske granice. Od tada pa do svog fizičkog odlaska pre par dana, Pran je bio neumorni borac za prava žrtava, glas protiv konformizma i zaborava o jednom od najvećih i najužasnijih masovnih zločina u istoriji čovečanstva. Bio je skroman čovek i istinski borac za ljudska prava kakvih je malo u svetu. Osećam potrebu da makar ovom improvizovanom beleškom nadoknadim tu medijsku prazninu, kojoj je odoleo jedino B92 sa kratkom vesti koju možete naći ovde i još par domaćih blogova kojima treba odati priznanje.

 
2007-08-01 11:59:19

Neko mora da je oklevetao Jozefa K.

Milan M. Ćirković RSS / 01.08.2007. u 12:59

Koliko je prva rečenica nekog teksta važna za formiranje utiska o njegovoj celini? (Zapazite samo-referentnost - ili, što bi Daglas Hofštater lepo rekao, "zlatnu nit" - ove rečenice!) Svi znaju da od dobrog naslova mnogo šta zavisi, te da dobar naslov može da spase inače osrednju knjigu (i obratno). Koliko toga, međutim, zavisi od prve rečenice? Čini mi se da u svetu umetničke proze - za razliku od diskurzivnog teksta rasprava i monografija - zavisi mnogo više nego što se na prvi pogled naslućuje. Pre nego što smo se upustili u čitanje, nepročitana knjiga je zagonetna zemlja, kao ona Ptolomejeva terra australis incognita; prvom rečenicom iskrcavamo se na tu nepoznatu teritoriju. Kao i prilikom svakog iskrcavanja, prvi utisak je ključan: ima li života na obali, može li se bezbedno pristati, ima li neprijateljski nastrojenih domorodaca, ima li izvora slatke vode. Uz to, prva rečenica je i dalje samo citat i dalje nepoznatog teksta, a kao što je Tomas Man isticao u ogledu o nastanku "Doktora Faustusa", citat ima u sebi nečeg specifično muzičkog, nezavisno od svojih formalnih osobina.

 

Herbert Džordž Vels rodio se 1866, deset godina nakon Nikole Tesle, a umro je tri godine docnije (1946). Ova dva čoveka nisu bila samo gotovo potpuni savremenici, već su delili i nešto daleko više od toga: sklonost ka racionalnoj spekulaciji i nešto što bi se moglo nazvati kosmičkom vizijom budućnosti čovečanstva. Zajedno sa njima, u istom periodu, kao možda nikada pre ni kasnije, delovali su drugi veliki vizionari, poput Nikolaja Fjodorova, Džona B. S. Holdejna, Džulijana Hakslija, Konstantina Ciolkovskog, Olafa Stejpldona i drugih. Velsov primer je naročito instruktivan jer pokazuje da, nasuprot naivnim očekivanjima, vizionar ne mora nužno imati optimističnu viziju. Ono što je ključno jeste okrenutost ka budućnosti, ispitivanje svih dugoročnih posledica ljudskih akcija, odsustvo straha pred velikim prostranstvima kosmosa i budućeg vremena. Legendarni početak Rata svetova (setimo se zastrašujuće upečatljive naracije Ričarda Bartona u mjuzikl verziji Džefa Vejna sa kraja 1970-tih!) predstavlja svojevrsni manifest te šire, kosmičke perspektive:

Niko ne bi poverovao, u poslednjim godinama 19. veka, da sve ljudske delatnosti pažljivo posmatraju i analiziraju inteligencije veće od ljudskih, a ipak podjednako smrtne; niko ne bi poverovao da su ljudi, dok se kreću unaokolo svojim poslovima, proučavani isto tako pažljivo kao što čovek mikroskopom proučava prolazna bića koja se se kreću i množe u kapi vode.

 

Prenosim novo saopštenje sa sajta www.savepetnica.com, uz dva mala komentara. Prvo, ma koliko se državni zvaničnici hvalisali kako je nedavno završena Univerzijada najveličanstveniji, najimpozantniji, najfascinantniji, itd. događaj u ovom delu Galaksije, sve negde od početka kenozoika, nije sasvim jasno postoji li i jedna jedina mera doneta od strane nadležnog ministarstva koja će rezultirati ma kakvim realnim poboljšanjem obrazovanja (na bilo kom nivou) u novoj školskoj godini/semestru 2009/10. Nasuprot tome, odluka da se istraje u odbijanju realne podrške Istraživačkoj stanici Petnica, te da se opredeli za strategiju "čekanja da se na sve zaboravi", "gde da radimo nešto po vrućini", isl. naneće obrazovanju u Srbiji vrlo realnu štetu. Drugo, suštinski razlog problema na koje ISP nailazi sa Ministarstvom prosvete – a ovo, uprkos kratkotrajnom pamćenju naše javnosti, ni izdaleka nije prvi problem ove vrste, već samo posebno ekstremni oblik istog manira ponašanja od strane čelnika srpske prosvete, svojevremeno se ministar Lončar "proslavio" još bahatijim ponašanjem – nalazi se u percepciji ove ustanove kao elitističke, a samim tim i sumnjive, odnosno suprotstavljene glavnom toku naše prosvetne politike koji je otvoreno i ekstremno populistički. Tokom 1990-tih to je bilo samo po sebi jasno, i nije nimalo slučajno da je u tom periodu najveći deo potpore radu ISP poticao iz nevladinih organizacija, dijaspore i stranih izvora (koji se u i u tadašnjoj i u današnjoj srpskoj javnosti najčešće spominju uz ostrašćene psovke). Nažalost, posle 2000. godine nije učinjen ikakav značajniji napor da se opšta društvena atmosfera podozrenja, pa i mržnje prema elitizmu koji leži u osnovi istinske nauke i kulture uopšte, promeni. Pozitivna reakcija javnosti može dovesti do promena (kao što je bilo u slučaju legendarne ministarke Čolić - evo uskoro, za koju nedelju, će i 5 godina od njene "afere Darvin", još jedna divna tema za razmišljanje, pored godišnjice pomračenja Sunca i prigodnog sakrivanja po podrumima) i vatrogasnih mera koji će omogućiti dalji rad ovoj jedinstvenoj instituciji na domaćim, ali i evropskim prostorima, ali dok se rad sa talentima ne počne adekvatno visoko vrednovati i priznati kao neophodna osnova izgradnje autentične naučne i tehnološke baze, biće to samo još jedno rešenje tipa “drži vodu dok majstori odu”.

 

Džon Holdejn (jedan od par ljudi gotovo univerzalno poznatih u svetu nauke po inicijalima JBS - John Burdon Sanderson Haldane, 1892-1964) bio je možda i poslednja "oficijelno" univerzalna ličnost u smislu da nije imao formalne kvalifikacije u oblastima kojima je dao najveći doprinos (evoluciona biologija, populaciona genetika, biogeneza), a nije imao apsolutno ikakvog ustručavanja da se bavi gotovo po jednom novom oblašću svakih par godina - i u gotovo svakoj da značajne doprinose. Od bezbednosti podmornica do problema kosmološke strele vremena, od biohemije do levičarske politike (tvrdio je da se čitajući marksiste izlečio od hroničnog gastritisa, mada se docnije u životu deklarisao isključivo kao gručomarksista), od klasične filologije (iz koje su, uzgred budi rečeno, bile sve njegove diplome pošto, iako je kasnije studirao biohemiju na postdiplomskim studijama na Kembridžu, nikada nije doktorirao) do postanka života na ranoj Zemlji, od poezije do statistike - doista je čitavo znanje bilo njegova igraonica i gotovo da je u svakom pronašao poneki biser. Uz to, u svemu što je radio, bio je veliki popularizator i prezenter nauke - moglo bi se tvrditi da je skupa sa Flamarionom i Edingtonom klasik žanra popularne nauke u periodu do II svetskog rata; napisao je više hiljada (nije greška!) popularnonaučnih i polemičkih tekstova za više od 20 dnevnih novina i časopisa u Velikoj Britaniji, Belgiji, Sovjetskom Savezu i SAD. Skovao je više neologizama od kojih su najpoznatiji - slavnim srpskim Ustavom zabranjeno - kloniranje i klon, ali i ektogeneza, test-tube babies i hydrogen economy.

 

U nauci se s vremena na vreme pojavljuju "veliki" problemi, za čije rešavanje je neophodno mnogo hipoteza i kolektivni napor desetina, ako ne i stotina istraživača kroz dugačak period vremena. Neki od i dalje otvorenih takvih problema su, recimo, problem porekla života na Zemlji u biologiji ili porekla vremenske asimetrije ("strele vremena") u teorijskoj fizici. U astronomiji, problem porekla takozvanih gama-bleskova predstavljao je takav veliki problem koji je u nedoumicu stavljao i posmatrače i teoretičare tokom gotovo četiri decenije - do pre šest godina. Veoma sjajan blesak gama zračenja je 29. marta 2003. detektovao Nasin satelit HETE-II (skraćenica od "Istraživač prolaznih fenomena visoke energije", engl. High Energy Transient Explorer). Svega 90 minuta kasnije, novi, veoma sjajan izvor vidljive svetlosti (optički "žar") bio je otkriven u istoj oblasti na nebu uz pomoć 40-inčnog teleskopa opservatorije u Sajding Springu u Australiji, kao i na jednoj opservatoriji u Japanu. Gama-blesak dobio je naziv GRB 030329, prema datumu kad je posmatran (standardna nomenklatura za gama-bleskove glasi GRB - od Gamma-Ray Burst - [poslednje dve cifre godine][mesec][dan]).

 

Tišina je nekakva, kažu, pa zato hajde malo o ozbiljnijim stvarima, recimo o književnosti. Pre tačno 20 godina, 1988. objavljeno je poslednje prozno delo mog najdražeg domaćeg pisca, Borislava Pekića, zbirka pripovedaka - mada bi se u skladu sa fleksibilnijim postmodernim definicijama mogla smatrati i romanom, prema vrlo specifičnom tematskom jedinstvu - Novi Jerusalim. (Iste godine pojavila se i dvotomna Atlantida, ali je po Pekićevim dnevničkim zapisima, ona uglavnom nastala ranije.) Pekić ga je napisao još uvek u Londonu, ali spremajući se da se u Srbiju i vrati, i ne sluteći da će, četrdesetak godina kasnije, ponovo dobiti (u Takovskoj, ispred TV Bastilje) batine od srpske "narodne" milicije, niti kakvo mu se još mračnije i ogavnije poniženje sprema na zloglasnim dopunskim izborima u Rakovici. Nepravda prema Pekiću se nastavlja, između ostalog, i po kratkoći i relativnoj neinformativnosti odrednice posvećene njemu na srpskoj wikipediji. Sa druge strane, ko nije već bio, nek ide pod hitno na sjajan sajt http://borislavpekic.blogspot.com/ i nek ga stavi u favorite, bookmark-ove i slične podsetnike na ono što jeste vrednost i bogatstvo cyber-svemira.

 
2007-12-26 09:44:35

Književno-politički portret zla

Milan M. Ćirković RSS / 26.12.2007. u 10:44

Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:

 

Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!

 

"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.

 
2007-06-12 00:07:43

Velike Laži veka

Milan M. Ćirković RSS / 12.06.2007. u 01:07

Ima jedan stari i sjajni roman braće Strugacki pod naslovom "Grabljive stvari veka" (1965), čiji sam naslov ovde uzeo slobodu da parafraziram. U romanu se, da sličnost sa onim o čemu ovde pišem bude veća, opisuje utopijski komunistički raj koji prekriva celu zemaljsku kuglu, sa izuzetkom izvesne Zemlje Budala (!), u kojoj vlada potpuno moralno i idejno rasulo čiji uzrok protagonista romana valja da utvrdi. Dok se delo Strugackih dešava u neodređenoj budućnosti, vek na koji oni aludiraju i na koji se ovde vraćam je, naravno, onaj koji je srećom za nama, 20. vek. Kada ga sagledam sad sa već neke distance, uvek me je impresioniralo koliko se očigledno ogromna većina, ako ne i sve, zločina, grešaka, problema i tenzija - što je sve ispunjavalo 20. vek, može svesti na mali broj, svega nekoliko, ideoloških Velikih Laži. Operacionalno, Velike Laži mogle bi se definisati kao one kvazinaučne teorije koje imaju "ekumenske" pretenzije i daju odgovore na večna pitanja vezana za ljudsku prirodu, suštinu sveta, objašnjenje istorije, i slično, a koje su imale ogroman kulturni, društveni i istorijski uticaj. Ovde ću nabrojati one koje mi se čine istorijski najznačajnijim i najopasnijim; svako je dobrodošao da predloži svoju listu. Odmah treba napomenuti da za prirodu svake Velike Laži nisu prevashodno odgovorne tragične posledice njenog dogmatskog prihvatanja (ako ih ima); one mogu samo pogoršati nešto što je već po samoj prirodi loše. Tragična je ironija ljudskog površnog gledanja na istoriju, kako političku, tako i istoriju ideja, upravo u tome da su se mnoga vrlo praktična zla mogla zapravo izbeći da je lažnost "teorije" na kojima su bila zasnovana bila na vreme uočena.

 

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana