Jubileji su obično prilika za podsećanje na prošlost, ali kada se radi o najstarijoj nauci - astronomiji - i njoj srodnim astronomskim disciplinama (poput planetarnih nauka, astronautike, nebeske mehanike, astrohemije, astrobiologije, itd.), treba imati na umu da su one velikim delom orijentisane i ka budućnosti. Mnoge nove i revolucionarne tehnologije - uključujući i korišćenje optičkih instrumenata od strane Galileja čiji jubilej obeležava Međunarodna godina astronomije (MGA 2009) - bile su po prvi put primenjene u astronomskom kontekstu, a astronomske nauke su i prve među svim naukama čiji su rezultati u ovoj informatičkoj eri gotovo potpuno digitalizovani: još pre više od decenije ova grupa disciplina prešla je prag od 95% svih informacija u čitavoj svojoj istoriji koje se mogu pronaći u digitalnom obliku na svetskoj informatičkoj mreži. Ovo, uz prirodno globalne odlike predmeta istraživanja (svi astronomski fenomeni, uključujući i u našim krajevima zloglasno pomračenje Sunca, su istinski globalnog karaktera, jer je i čitava planeta zanemarivi delić čak i najbližeg kosmičkog okruženja) čini ključ okrenutosti ka budućnosti. Ali pre nego što se pozabavimo budućnošću astronomije, valja razbiti jednu još veoma uticajnu predrasudu koja se tiče same prirode nauke.

 
2008-04-06 16:15:30

Vera i nauka na ozbiljan način

Milan M. Ćirković RSS / 06.04.2008. u 17:15

Paul C. W. Davies
Paul C. W. Davies
Krajem prošle godine (tačnije 24. novembra 2007) pojavio se u Njujork Tajmsu veoma interesantan kratak op-ed članak istaknutog fizičara, astronoma, filozofa i popularizatora nauke Pola Dejvisa pod donekle neprevodivim naslovom Taking Science on Faith, koji predstavlja suptilnu igru reči: može se približno prevesti i kao "prihvatanje nauke na poverenje (veru)" ili "prihvatanje stava nauke o veri". Pol Dejvis je, inače, rodom Britanac, radio je u UK, Australiji i u SAD, napisao je više stotina radova, desetak popularno-naučnih knjiga, a meni lično najdraža je njegova monografija sa kraja 1970-tih, "Fizika vremenske asimetrije", verovatno i do danas najbolji opšti tretman problema strele vremena. Takođe se bavio isparavanjem crnih rupa, kosmologijom, a u poslednje vreme i astrofizičkim preduslovima za nastanak života u svemiru. S obzirom da se u članku u NYT radi o temi koja je značajna i za filozofiju nauke koja me interesuje, ali i za naučnu pismenost uopšte, a pošto je taj tekst generisao priličnu raspravu i kontroverzu u cybersvemiru, prenosim ovde neke ključne odeljke (uz izvinjenje i autoru - inače sjajnom stilisti - i čitaocima na eventualnoj rogobatnosti mog prevoda).

 
2008-02-01 23:32:11

Pravac - EVROPA!

Milan M. Ćirković RSS / 02.02.2008. u 00:32

Bez obzira što, kako reče Jusuf-vezir, nezaboravni protagonista Andrićeve pripovetke Most na Žepi, "u [izbornom] ćutanju je sigurnost", osećam potrebu da vas baš sada gnjavim upravo sa nekim evropskim činjenicama i (hipotetičnim) evropskim načinom života. Evropa je, naravno, šesti satelit Jupitera, najveće planete u Sunčevom sistemu, i sam po sebi izvanredno zanimljiv svet. Otkrio ga je u januaru 1610. Galileo Galilej i skupa sa preostala tri velika Jupiterova satelita (Iom, Ganimedom i Kalistom) u čast svog pokrovitelja Kozima II nazvao "Medičejskim zvezdama" - ove čudesne svetove svako može videti već sa običnim dvogledom (a među astronomima amaterima se ispredaju legende o nekolicini nadljuski dobrih posmatrača, poput američkog astronoma Edvarda Emersona Barnarda koji su, bar po priči, videli bar neke od Galilejevih satelita i golim okom!). Uprkos njihovom velikom - u astronomskom kontekstu - sjaju, gotovo ništa nije bilo poznato o detaljima njihovih površina sve do proleta Vojadžera 1 i 2 krajem 1970-tih godina, kada su nam se pokazali u svoj svojoj raznovrsnosti: od paklenih sumpornih vulkana na Iou, do zagonetnih kanjona i ledenih visoravni Ganimeda, kralja među mesecima u našoj planetarnoj porodici. Međutim, beličasta i skoro potpuno bezlična površina Evrope ipak krije najveće misterije, a možda i jedinstveno kosmičko blago po kome je do sad samo naša planeta poznata - život.

 

U ovo doba velikog kukumavčenja oko „nesrećnih okolnosti", „više sile", "teškog detinjstva", "sveopšte zavere" ili „nepremostivih problema" koji sprečavaju pojedince (ali povremeno i gradove, regije, narode, države, itd.) da učine velika dela, nije loše podsetiti se pokojeg sjajnog primera kako se ovakvi negativni stereotipovi, ma koliko da su ponekad i zasnovani u realnosti, prevladavaju ličnom inicijativom, upornim radom i borbom. Istorija - a naročito istorija kreativnih disciplina poput umetnosti ili nauke - nam daje mnoštvo primera u tom smislu; meni lično najdraži je Bakijev. Tim pre što mu ovih dana slavimo 80. rođendan, iako je rođen 1895. godine. Mislite da je ovo greška? Ćirković zaboravio elementarne aritmetičke operacije poput oduzimanja? (nije da se ne dešava) Samo malo strpljenja!

 
2008-04-02 03:02:10

"Ako vas uništimo, ništa ne gubimo..."

Milan M. Ćirković RSS / 02.04.2008. u 04:02

Dith Pran
Dith Pran
Pre par dana (30. III 2008) svetske - ali ne i srpske, naravno - medije obišla je vest da je od raka gušterače umro Dith Pran, u 66. godini godini života. Pran je bio kambodžanski novinar koji je na osnovu sopstvenog jezivog iskustva skovao izraz "polja smrti" i čija je priča - sa znatnoumanjenom dramatizacijom - postala poznata kroz istoimeni slavni film Rolanda Džofa iz 1984. Nakon tri godine u konc-logorima Crvenih Kmera, Pran je 1979. godine pobegao, prešavši pešice više od stotinu kilometara kroz nepristupačan teren usred ratnog haosa do tajlandske granice. Od tada pa do svog fizičkog odlaska pre par dana, Pran je bio neumorni borac za prava žrtava, glas protiv konformizma i zaborava o jednom od najvećih i najužasnijih masovnih zločina u istoriji čovečanstva. Bio je skroman čovek i istinski borac za ljudska prava kakvih je malo u svetu. Osećam potrebu da makar ovom improvizovanom beleškom nadoknadim tu medijsku prazninu, kojoj je odoleo jedino B92 sa kratkom vesti koju možete naći ovde i još par domaćih blogova kojima treba odati priznanje.

 

Džon Holdejn (jedan od par ljudi gotovo univerzalno poznatih u svetu nauke po inicijalima JBS - John Burdon Sanderson Haldane, 1892-1964) bio je možda i poslednja "oficijelno" univerzalna ličnost u smislu da nije imao formalne kvalifikacije u oblastima kojima je dao najveći doprinos (evoluciona biologija, populaciona genetika, biogeneza), a nije imao apsolutno ikakvog ustručavanja da se bavi gotovo po jednom novom oblašću svakih par godina - i u gotovo svakoj da značajne doprinose. Od bezbednosti podmornica do problema kosmološke strele vremena, od biohemije do levičarske politike (tvrdio je da se čitajući marksiste izlečio od hroničnog gastritisa, mada se docnije u životu deklarisao isključivo kao gručomarksista), od klasične filologije (iz koje su, uzgred budi rečeno, bile sve njegove diplome pošto, iako je kasnije studirao biohemiju na postdiplomskim studijama na Kembridžu, nikada nije doktorirao) do postanka života na ranoj Zemlji, od poezije do statistike - doista je čitavo znanje bilo njegova igraonica i gotovo da je u svakom pronašao poneki biser. Uz to, u svemu što je radio, bio je veliki popularizator i prezenter nauke - moglo bi se tvrditi da je skupa sa Flamarionom i Edingtonom klasik žanra popularne nauke u periodu do II svetskog rata; napisao je više hiljada (nije greška!) popularnonaučnih i polemičkih tekstova za više od 20 dnevnih novina i časopisa u Velikoj Britaniji, Belgiji, Sovjetskom Savezu i SAD. Skovao je više neologizama od kojih su najpoznatiji - slavnim srpskim Ustavom zabranjeno - kloniranje i klon, ali i ektogeneza, test-tube babies i hydrogen economy.

 

Kadgod se povede - a nedovoljno se često vodi u našim krajevima - diskusija o odnosu nauke i religije, posebno u kontekstu tobožnjeg sukoba oko teorije biološke evolucije, padnu mi na pamet dve stvari, namenjene ostrašćenim zagovornicima konfliktnosti na obe strane. Onima "na strani nauke" uvek preporučujem izjavu jednog od najumnijih ljudi svih vremena, Džona fon Nojmana, koji je u sličnoj debatnoj situaciji izjavio (otprilike): "Pa ja svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da se bavim naukom." One na suprotnoj strani valja podsetiti na čitav život, delo i viziju protagoniste ovog teksta, Tejara de Šardena, mudrog čoveka koji ne samo što je smatrao da je evolucija spojiva sa hrišćanskom religioznošću, što je demonstrirao svojim briljantnim karijerama paleoantropologa na jednoj, i jezuitskog sveštenika na drugoj strani, već je učio da je evolucija zapravo jedino oruđe koje vodi do ostvarenja Božjeg plana i eshatološkog kraja vremena. Ali ne samo to - radi se o mnogostranoj osobi koja je iznad svega bila veliki avanturista, neka vrsta Indijane Džonsa u jezuitskoj mantiji: briljantan student, putopisac, odlikovani vojnik na frontu, misionar, arheolog, antropolog (koji je možda čak u mladosti bio i saučesnik u kriminalu; vidi post scriptum), diplomata, humanitarni radnik, korespondent, pesnik, ali pre svega mudar čovek i mislilac, koji je standardno čitao po knjigu dnevno i intenzivno razmišljao o svim aspektima sveta i života. Danas, više od pola veka nakon njegove smrti, možemo da utvrdimo da se radi o jednom od prvih istinskih mislilaca o budućnosti. Sa njime je prvi put ideja planetarne svesti, kao i barem polu-naučne transcedencije ušla u glavni tok savremene istorije ideja.

 

Herbert Džordž Vels rodio se 1866, deset godina nakon Nikole Tesle, a umro je tri godine docnije (1946). Ova dva čoveka nisu bila samo gotovo potpuni savremenici, već su delili i nešto daleko više od toga: sklonost ka racionalnoj spekulaciji i nešto što bi se moglo nazvati kosmičkom vizijom budućnosti čovečanstva. Zajedno sa njima, u istom periodu, kao možda nikada pre ni kasnije, delovali su drugi veliki vizionari, poput Nikolaja Fjodorova, Džona B. S. Holdejna, Džulijana Hakslija, Konstantina Ciolkovskog, Olafa Stejpldona i drugih. Velsov primer je naročito instruktivan jer pokazuje da, nasuprot naivnim očekivanjima, vizionar ne mora nužno imati optimističnu viziju. Ono što je ključno jeste okrenutost ka budućnosti, ispitivanje svih dugoročnih posledica ljudskih akcija, odsustvo straha pred velikim prostranstvima kosmosa i budućeg vremena. Legendarni početak Rata svetova (setimo se zastrašujuće upečatljive naracije Ričarda Bartona u mjuzikl verziji Džefa Vejna sa kraja 1970-tih!) predstavlja svojevrsni manifest te šire, kosmičke perspektive:

Niko ne bi poverovao, u poslednjim godinama 19. veka, da sve ljudske delatnosti pažljivo posmatraju i analiziraju inteligencije veće od ljudskih, a ipak podjednako smrtne; niko ne bi poverovao da su ljudi, dok se kreću unaokolo svojim poslovima, proučavani isto tako pažljivo kao što čovek mikroskopom proučava prolazna bića koja se se kreću i množe u kapi vode.

 

Evo nečega o čemu je u junu ove godine pisao Teofil Pančić, ali je tokom ovog meseca ponovo dobilo na značaju. U gomili entuzijastičnih tekstova i komentara na vrhunske uspehe tenisera iz Srbije tokom ove godine, a pre svega u kontekstu dva Gren-slem finala, Ane Ivanović na Rolan Garosu i Novaka Đokovića na US Openu, neprestano se ponavljala jedna te ista mantra: da je tonajveći uspeh u istoriji našeg tenisa. Ponegde se, doduše, pominjalo i da je to najveći uspeh srpskog tenisa. Sad, ukoliko je atribut "srpski" izveden iz imena države Srbije, onda svakako nema mesta sumnji da se radi o potpuno ispravnoj tvrdnji. Međutim, s obzirom da se tenis nije mnogo igrao na ovim prostorima do 1918. godine, te da je Srbija obnovila svoju državnost tek crnogorskim referendumom iz prošle godine, ta tvrdnja onda zbilja nema veliku težinu koja joj se - sa pravom - obično pridaje. Na isti način, nemamo nikakvo pravo da žalimo nad, recimo, fijaskom naših košarkaša i da se pozivamo na neku slavnu košarkašku prošlost - nije se ni košarka značajnije igrala pre 1918. E sad, svi znamo o čemu se zapravo radi: u košarci (kao uostalom i u vaterpolu, odbojci i par drugih sportova u kojima je bivša Jugoslavija, pa i nakazna tvorevina SRJ, imala značajnije rezultate) mi se zapravo pozivamo na kontinuitet sportske tradicije na ovim prostorima. I to samo po sebi nije za osudu, naravno. Ono što jeste za osudu jeste što se isti princip očigledno ne primenjuje u tenisu. Ako bi se primenio, onda nikakve dileme nema: najveći uspesi našeg tenisa postignuti u periodu 1990-93 sa 8 (osam!) Gren-slem titula Novosađanke Monike Seleš. Za sve to vreme ona je imala jugoslovensko/srpsko državljanstvo; nakon uzimanja američkog državljanstva u maju 1994, ona je tome dodala još samo jedan Gren-slem trofej, na Australian Openu 1996. Pravo pitanje koje valja da postavimo jeste zbog čega postoji drugačija perspektiva ove dve stvari: zašto su trofeji Monike Seleš očigledno manje "naši" od onih, recimo, Dražena Dalipagića, Petera Vilfana ili čak i Saše Đorđevića? Zašto je ogroman porast interesovanja za tenis u našim krajevima - opet da naglasim, za svaku pohvalu! - okasnio nekih petnaestak godina?

 

U ovom i narednim tekstovima iz nečega što će možda, ako vreme i okolnosti dozvole, postati serija od desetak tekstova, želeo bih da se osvrnem na neke velike mislioce koji su neopravdano zapostavljeni i nepoznati (često i u svetu, a na našim prostorima naročito), a koje povezuje zajednička tematska nit - okrenutost budućnosti i promišljanje velikih pitanja futurološkog, pa i eshatološkog karaktera. (Naravno, naslov sam "pozajmio" od dr Zorana Živkovića i njegove sjajne knjige o SF autorima iz 1980-tih; kao što Borhes reče, broj metafora je konačan, tako da i kad kradete u književnosti, nek to bude od majstora!) To je donekle povezano sa mojim interesovanjem za transhumanizam, koji nasuprot mnogim kritikama uopšte nije pokret "od juče" i ima itekako ozbiljan intelektualni pedigre. Ovaj prvi tekst ima i dodatnu svrhu razbijanja predrasuda, posebno aktuelnih u novije vreme na različitim delovima domaćeg društvenog spektra; pre svega da pokaže da Rusiju ne predstavljaju samo, pa ni primarno, (Ras)Putin, Gasprom, horor boljševizma, gulazi, crne stotine, "tradicija sekire", ČeKa/NKVD/KGB/FSB, Pavel Morozov, mafija, masovna prostitucija i još masovniji alkoholizam. Dakle, ima mnogo veličanstvenih stvari u ruskoj kulturi koje su nedovoljno poznate, a jedna od svakako najznačajnijih jeste misao i delo Nikolaja Fjorodoviča Fjodorova, vizionara i začetnika ruskih kosmista. Lično, čini mi se da pored njegovog savremenika Ničea, čiji je gotovo potpuni antipod predstavljao, originalnijeg filozofa u poslednja dva veka nije moguće ni sa svećom naći. Nije uzalud Lav Tolstoj za njega napisao "ponosan sam što živim u isto vreme kad i takav čovek."

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana