Kad god zađem po prehrambenim radnjama, spopadne me Jugonostalgija.
Ta izvorna vrsnoća je sad još vrsnija nego nekad.
Pa onda
Divni dani u srednjoj školi. Na odmoru šetnja uz Narodnog Fronta do Balkanske, pa par metara nizbrdo i - Kraševa radnja.
Ali ljubav koja najduže traje, od pojavljivanja
Borisu Tadiću i njegovoj Demokratskoj stranci mnoge stvari neću zaboraviti.
Krčmljenje i rasprodaju svega što je vredelo u zemlji, i trošenje dobijenih sredstava za krpljenje budžeta.
Uništavanje institucija koje bi po ustavnim i zakonskim odredbama trebalo da budu nezavisne, uz istovremeno nekontrolisano formiranje novih kozmetičkih institucija i agencija za sve i svja.
Restituciju koja traje od 2006, kad je započeto evidentiranje oduzete imovine, da bi krajem 2011. celokupna dokumentacija podneta 2006. bila vraćena podnosiocima, uz uputstvo da imaju podneti istu novoformiranoj Agenciji za restituciju.
Juce je umro jedan od osnivaca Demokratske stranke, dr Radoslav Stojanovic.
Ali ovo nije in memoriam blog. Pre jedno podsecanje koga smo uz profesora Stojanovica jos imali:
Vlada Republike Srbije na skype sednici donela odluku o proglasenju vanredne situacije na teritoriji cele Srbije. Ovoj odluci je prethodilo proglasavanje vanredne situacije u pojedinim opstinama, izazvano elementarnom nepogodom nedovoljne ispranosti mozga u ovim opstinama. Proglasavanjem vanredne situacije na celoj teritoriji Srbije, Vlada ce sva sredstva za ispiranje mozga, ljudstvo i operativu rasporediti ravnomerno po Srbiji, u svim opstinama gde je to najneophodnije.
Vlada je na sednici imenovala Centralni Komitet za Implementaciju Vanredne Situacije, koji je nalozio sprovodjenje mera na svim nivoima.
Vrtim film malo. Onako, volim da se prisećam davnijeh dana. A onda, ili mi bude nešto toplo oko srca, ili se ubedačim. Ali ok.
Cca 29. novembar svake godine u detinjstvu, pa i početkom 80-ih - odlazak sa matorima na plac, kiša, kijamet, nebitno. Budemo tamo 3-4 dana, zavisi kog dana je pao 29-ti, krčkanje uz pećku, a na kraju ispuštanje vode, pražnjenje hidrofora, pa do proleća u Beli Grad na prezimljavanje.
Cca 23. novembar 1980. U oktobru 1980. sam se preselio sa Banovog Brda ovamo u grad. A 23. novembra sam prvi put otišao na Banovo Brdo da vidim staro društvo.
Od posledica mozdanog udara, u subotu je u 69. godini preminuo Clarence Clemons, saksofonista, perkusionista i nezamenljivi clan Springstinovog E-street Banda. Gazda ga je uvek najavljivao sa "Big Man".
Otišla je još jedna od filmskih legendi, čini mi se poslednji član Divlje Horde, jedan od ljudi zbog kojih sam voleo američki film 50ih i 60ih.
Oskara je dobio 1955. za ulogu u filmu "Marti" Delberta Mann-a , ali je ostao u sećanju i po ulogama u "Odavde do večnosti" (1953) Freda Cinemana, "Loš dan u Blek Roku" Džona Stardžisa (1955), "12 žigosanih" Roberta Oldriča (1967)...
I naravno u nečem najboljem što je Pekinpo ostavio iza sebe.
Juče sam ispratio kuma po ko zna koji put, na još jedno od njegovih pečalbarskih putešestvija.
Kum je mašinac, kao i ja, i pre nekoliko godina je otišao odavde, jer ovde nije bilo posla za njega. Godina za godinom, iz jedne zemlje u drugu, poslovi nikad duži od godinu dana, prvih par godina sam, a posle sa suprugom, kasnije i sa detetom koje se rodilo u inostranstvu.
Par dana pre nego što će otići, pričali smo o svemu, i meni se otrgla rečenica tipa "svaka ti čast na tome što možeš da izdržiš taj pečalbarski život godinama, ja ne bih mogao."
Neću reći šta mi je odgovorio, ali me je to potaklo da napišem ovaj tekst.
Otisla je glumcina, a nikom ni na pamet da padne da o tome napise ni rec ovde. Cak i RTS je pustio poslednju epizodu Sopranovih.
Ovo mesto je potpuno prslo. Odavno.