Već za vreme nedeljnog ručka je moja Roditeljica počinjala kritički da me merka, i mrmlja: »Trebalo bi je oprati«. To je bila više konstatacija sa imperativnom tačkom na kraju, no pokušaj dijaloga sa Ocem koji je, preko puta nje, vodio bitku sa supenim rezancima. Zamenica iz njene higijeničarske rečenice je mogla da se odnosi i na stolicu na kojoj sam sedela, i na zavesu koja se krila iza mene, ali iskustvo nedeljnih
Dole u selu, u Badnjevcu, s druge strane Lepenice, moji brat i snajka imaju prodavnicu. U njoj ima svega, od eksera preko kuhinjskih potrepština, alata, baštenskih kanti i semena, burića i meni nepoznatih predmeta, do armatura za beton. Tu, na ulasku u magacin, stoji i mušemom pokriven sto, tri stolice, i rezervna medju gajbama i kutijama, za rođake, prijatelje i komšije, koji imaju vremena za kafu, žuti sok, hladovinu i razgovor. Baš odatle mi je nedavno upućen telefonski poziv. Snajka Milica se prvo raspitala za moje zdravlje, a onda uz silno izvinjavanje mi saopštila da njena prijateljica jako želi da me upozna, da ne bi da se nameće, da eto ako bih ja htela, ona je isto poreklom iz Badnjevca, baš bi volela...Naravno da sam rekla da naravno, za svaki slučaj samo upitavši kako se ona zove, jer u selu se nikad ne zna, može da se desi i da mi je rod osoba koja za mene pita. Odgovor je glasio:
- Rada, Blagojeva ćerka, od Božića, Radmila, unuka popa Andre Božića.
Božići su inače brojna i cenjena seoska porodica, ali kraj objašnjenja me je naterao da odmah odem u pomenutu prodavnicu, sednem za mušemski sto, dobijem kafu i upoznam unuku čuvenog protojereja Andreje Božića, koga je ceo Badnjevac jednostavno zvao »pop Andra« i koga je ljudsko zlo, u obliku ljotićevca Marisava Petrovića, upisalo u istoriju crnog oktobarskog dana 1941. godine.
U selo su Cigani retko dolazili. Romi nikada, jer niko ih tada nije tako zvao. Doduše, nisu ih zvali ni Ciganima, nego »Firaunima« ili »Biberanima«. Ovo drugo ime se meni mnogo svidjalo, bilo je lepo, sićahno i mrko kotrljajuće. Reč »Ciganin« se koristila samo u raznoraznim pridevima, mahom negativnog ili podrugljivog karaktera. Ukratko, oni
Jednog prerano vrelog junskog dana, pred pećinu je izašla žena u mudrim godinama. Sa mržnjom je pogledala nebo izbledelo od žege i obrisala curak znoja koji joj je kliznuo niz vrat ka ledjima. Podigla je rub krznene haljine, mučenički uzdahnula i njime prešla preko dlakavog dekoltea. U pozadini pejzaža koji je titrao jarom podrignuo je obližnji vulkan. Temperatura je u trenu porasla za bar pet stepeni. Žena je osetila kako počinje da se topi, zajedno sa pragom tolerancije.
FONDACIJA TANJA PETROVIĆ, osnovana je sa željom da se podrže ličnosti koje su izuzetnim zalaganjem doprinele afirmisanju kulture i umetnosti u medijima.
Da nije sudbina neuračunljivog karaktera, često neobjašnjivo zla i surova, danas bi Tanja slavila 48. rođendan. Umesto toga, Tanjina tanka nit o kojoj visi ljudski život se prekinula nedelju dana pred taj dan, pre dve godine. Uprkos tome, te dve godine, svi oni koji su joj bili bliski, oni koji su je voleli i koje je volela, još uvek ne veruju da je nema. Čak ni oni koji su doživljavali ono čega se svaki ljudski stvor najviše boji – gledanja smrti koja je sasvim izvesno tu, čekanja na njen konačni, završni pokret. Ni onda kada je njena smrt postala vest u novinama, dnevnicima, vestima, ni tada nije ništa manje bila nestvarna, čak ni silna tuga nije uspela da obriše osećaj da je Tanja još uvek tu negde, da će pozvati, javiti se kao da se vratila sa nekog od puteva na koje je tako volela da ide.
Nije valjda da smo spali na to da ja o fudbalu pišem?! Čemu bi se slobodno mogao dodati još jedan udivitelni, interpunkcijski znak. Naročito kad se uzmu u obzir traume koje vučem iz činjenice da u kući imam tri pasionirana muška stvora, fudbalu predana, koja me mrcvare svim mogućim i nemogućim prvenstvima na dnevnoj bazi. Nekad su postojalo evropsko i svetsko prvenstvo u fudbalu, dobro, i domaća liga, a ovo sad... Taman se jedno prvenstvo završi, istog trena počinje drugo, ako ga nema onda su tu belosvetske lige, prosto da čovek ženskog roda od muke procvili. Izmedju dotičnih mogu da pogledam skraćenu verziju dnevnika, bez najave i vremenske prognoze, i to mi je. Ostatak vremena milioneri jurcaju po zelenom ekranu, trudeći se da svoju cenu na kilo dignu do cifre koju ja ne mogu ni da napišem, a kamoli pročitam.
Sasvim sveži dan, onaj koji miriše na čekani praznik, počinje sveopštim ljubljenjem i grljenjem. Nastavlja se otvaranjem šampanjca, sa posebnim aspektom na cilj da se tim slavnim činom ne osakati neko od prisutnih slavljenika ili ne razbuca lomljiva okolina materijalnog karaktera. Onda se još jednom jede sarma i sve ostalo po spisku, ono što se mumalo u ime dobrodošlice Novoj godini. Posle se još neko vreme demonstrira veselje, jer niko neće da prizna da je umoran ko pas od priprema za doček i da bi najradije legao na pod, pokrio se tepihom i mnogo radije družio sa Morfejem nego sa svima prisutnima. Naravno da nije red ići odmah posle ljubljenja u krevet, iako bi to verovatno pomoglo borbi protiv bele kuge, zato se svi trude da ostanu što duže budni u noćnom početku Prvog dana. Dok ne iznemognu načisto i odvuku se matičnim stambenim jedinicama.
Kad dođe toplo vreme Boga glava zaboli. Prosto oseti kako mu tanka užarena crta spoji oba uveta i odatle se rasplinjava potiljkom, a onda otpozadi nasrne na nos i kolosecima nozdrva šibne prema sinusima. Tu se učauri i počne, u ponavljajućem se ritmu prekratkih pauza, da seva. Zbog toga Bog sve brže trepće, pokušavajući da time ugasi bolne, crvene svetlace koji mu na oči iskaču. S obzirom da mu to baš nimalo ne pomaže, čak mu izazove dodatnu vrtoglavicu, Bog sa tri prsta zgužva kožu nad mestom gde bi se srele obrve, i počne tiho da cvili. Naravno da se bol na to uopšte ne obazire, već naprotiv kao je dodatno izazvan postaje jači, Bog se osvrne oko sebe tražeći žrtvu sa kojom bi, bar verbalno, mogao da podeli svoju muku.
Dragi prijatelji,
HALOBEBA vas poziva na druženje povodom obeležavanja devetog rođendana!
Čekamo Vas u petak, 3. 12 . 2010. god. u13 časova, na VII spratu
u Gradskom zavodu za javno zdravlje Beograd,
ul. Bulevar Despota Stefana, br. 54 a
PS. Poneti dobre želje, vedar osmeh i puno srce ....
Tim HALOBEBE
Pored poziva na rođendan, HALOBEBA nam piše:
Dragi prijatelji,
Negde krajem prošlog veka, intenzivno sam živela u Ljubljani. U rasejanju. Ono je uticalo na moju emotivnu stabilnost, na neobjašnjive sklonosti prema svemu što bi moglo da podseća na maticu, iako se tada u istoj nije dešavalo ništa što čovek ne bi trebalo da bez žaljenja propusti. Ono malo kao i ja rasejanih, sa kojima sam se družila, patilo je od iste boljke. Zbog toga smo delili zalogaje prošvercovanog ajvara kao prosforu, pravili večere od svega što je »od kuće« uspelo da prodje pored fitopatoloških, graničnih radnika, prenosili jedni drugima pakete, pozdrave, poslednje aktuelne porodične vesti, i naravno jedva čekali da se iz domovine pojavi neko koga bi mogli da ugostimo, da mu pomognemo i posle sat vremena druženja utvrdimo da smo rod rodjeni.