ili Kako je dopisnim putem bolesno dete osuđeno na smrt.
Anastasija Trajković ima devet godina i tumor koji joj je pojeo dobar deo lica, i koji brzo i neumoljivo putuje ka njenom mozgu. Ne bude li zaustavljen, ovo dete će umreti. Jedina Anastasijina prilika da preživi je da pod hitno bude poslana u inostranstvo, na fokusirano zračenje tumora, tretman koji uspeva kod 97% odsto dece koja su mu podvrgnuta. Problem je u tome što to košta, njeni roditelji naravno da nemaju tih para. Još veći problem je što više nema ni vremena da im se pomogne, svako skupljanje novca od samilosnih građana bi bilo uzaludno trošenje Anastasijinih sve manjih šansi da preživi.
Najveći problem u ovoj priči je država, u obliku organa koji se zove RFZO. Naime, Prvostepena komisija RFZO je odbila da pošalje Anastasiju na lečenje u inostranstvo. I to uprkos tome da joj njen pravilnik nalaže drugačije. I uprkos tome da su lekari sa Instituta za majku i dete u Beogradu, potpomognuti znanjem stranog stručnjaka, dali jasno i napismeno mišljenje da Anastazija ne može biti izlečena u Srbiji, jedina prilika da preživi je inostranstvo: “Mišljenja smo da devojčicu treba uputiti u nadležni centar za hordome, tj. savetuje se protonsko zračenje radi redukcije tumora i procesa koji se dalje širi”.
U četvrtak Anastasija izlazi pred Drugostepenu komisiju RFZO. Bude li je i ova komisija odbila, Anastasija, dete staro devet godina će umreti. Ako neko ovo pisanje smatra pritiskom na Drugostepenu komisiju, neka to slobodno smatra i dalje. Očito je da RFZO bez pritiska javnosti svoj posao neće raditi, niti će se mnogo potrisati zbog toga što to neku decu života košta.
20 godina! Danas nam je rođendan, B92 puni 20 godina!
U podne 15. maja 1989. godine, pod izgovorom doprinosa proslavi 25. maja, takozvanog Dana Mladosti, a sa željom da se i mi jedared do'vatimo frekvencije, pokrenut je eksperimentalni omladinski program B92. 20 godina nas slušate i nešto manje godina gledate, 20 godina, malo li je na ovu skupoću i krizu...Izvolite na žurku, ako ne stignete do grada, gde će B92 danas raditi sa otvorenog, iz Pionirskog parka ili i ako tamo svratite, dođite da proslavimo.
Najnovija dijeta, koju povodom umarširavanja leta i izmarširavanja na plažu i slične otvorene prostore, promoviše Svetska federacija za kosture i što manje garderobne brojeve, podržana od strane Cicija tekstilne industrije i Društva za nadgrobni život za vreme života – Gladni zombi, omogućava vam da za samo 17 dana smršate 25,7 kilograma i time steknete licencu za pokazivanje u javnosti.
Žmua još nisam informisala, čekam da zaspi. Onda ću mu tiho, kao sivi miš, saopštiti da se naš život menja iz korenja i usmerava ka komunikaciji sa morskim kornjačama. Možda i običnim. Svejedno. I kitovima. Isto morskim. Kitovi su inteligentna bića, znaće da cene. Ponekad zaista poželim da se sita ispričam sa drvećem, snegom, kamenjem. Obaška sa životinjama. I obožavam pustolije.
svim baksuzima priznajem - ja sam ona što voli plavo nebo iznad Srbije.
Da se odmah razumemo, ja nisam objektivna, muči me dijaspora. Doduše, ta reč manje asocira na inostranstvo, a mnogo više na daljinske seksualne odnose mahovine ili paprati, mada ponekad mi zazvuči i kao kožna i boženedajisakloni venerična bolest. Još kad se dijaspori doda reč matica, tu već stižemo do scena iz prvih pokušaja filmovanja naučne fantastike. Onih u kojima se pojavljuju mravci i insekti uopšte, veliki k'o kuće, koji se ljuljaju svojim kartonskim sastavom i prete da pognjave gomilu statista koji u iskrenom strahu vrište u podnožju kadra.
Već više od mesec dana selo Badnjevac, u okolini Kragujevca, nema vode. Već više od mesec dana 351 domaćinstvo ovog sela snalazi se kako zna i ume, jer je voda u seoskom vodovodu, nakon svih upozorenja zdravstvenih inspekcija, zatvorena. Razlog je, zvanično, veliki dug propalih seoskih preduzeća, koja vodu plaćala nisu. Ipak, veći i realniji razlog je to što je ta voda, već godinama, tako zagađena da ne samo da se ne preporučuje za piće ili kuvanje, ni za ljude, ni za stoku, već ni za zalivanje bašti.
1165 ljudi u srcu Srbije nema vodu.
Moj Sin je sinoć, u sedam uveče, dakle doba normalno, da normalnije biti ne može, izašao sa drugom, Komšijom u šetnju. Da se izluftira
Rudari Resavice su stupili u generalni štrajk. Zato što im država, vlasnica rudnika, ne uplaćuje zdravstveno osiguranje. Rudari su danas ponovo čekali na pečate na zdravstvenim knjižicama i nisu ih dobili. Iako je dovoljan samo trenutak pa da im nikada više ne budu ni potrebne. Država vlasnica im duguje milijardu i osamsto miliona dinara, još od 2004. godine. Rudarima. Duguje rudarima?! Ljudima koji rade pod zemljom gde se vreme jedva menja, gde je mrk gušći od onog kada se oči zatvore. Rudarima koji od pre, ali i posle Zolinog »Žerminala«, do dana današnjeg, žive teškim i siromašnim životom umornih ljudskih bića, u večitoj opasnosti od svega što ni zamisliti ne možemo, a što bi Majka Priroda mogla da uprizori padne li joj samo na tren mrak na oči. Ako postoji neko koga bih u bilo kom štrajku podržala, uvek i svuda, to su rudari.
Svet je ostao bez Ane.
Prošle noći je umrla naša drugarica, novinarka, pisac, blogerka, Ana Radmilović.
Već neko vreme je bila bolesna, i borila se junački, uostalom isto onako kao što se borila za život, sreću i ljubav. Onako kao što je tražila sebe u vremenu i prostoru, uz nikad prežaljena sećanja na oca. Uvek je bio tu negde oko nje, za većinu zato da se najkraće objasni koja je ona to Ana – „Ćerka Zorana Radmilovića“. Za nju kao neodvojivi deo njenog postojanja, svega što je radila.
„Radnici beogradskih centara za socijalni rad održali su juče jednočasovni protest ispred ustanova u kojima rade, kojim su, kako kažu, želeli da skrenu pažnju državi, ali i javnosti na „teške i nebezbedne uslove u kojima rade““
To juče je bilo nakon što je za samo nekoliko dana još jedna majka ubijena u centru za socijalni rad, s tim što je ovaj put ubijeno i dete. U državi koja pati od nemanja dovoljno dece i majki koje bi ih radjale.
Ne znam za državu, ali moju pažnju su privukli. Prvi put vidim da socijalni radnici protestuju. Zato što su ovaj put, zbog njihove loše procene, povredjene njihove kolege. Nikada nisu izašli na ulice da se bune što su njihove stranke povredjene ili ubijene. Zbog njihove loše procene. Jer, kad se radi o njima, u centrima zaposlenima, kažu da već dugi niz godina upozoravaju da rade u nebezbednim uslovima. Znači – nekontrolisanim. Da probam da zaključim – oni znaju da rade u nekontrolisanim uslovima, ali u njima zakazuju kontrolisane susrete svojim strankama. I preporučuju sudovima da donesu odluku o kontrolisanim susretima sa problematičnim strankama u nekontrolisanim uslovima. Je l to to?