Na brdovitom Balkanu prošlost nikako da prođe. Čim, iz haotične sadašnjosti, krenemo ka lepšoj budućnosti saplete nas prošlost. I tako generacijama. Naša prošlost ne sapliće samo nas, već i sve one koji sa nama imaju bilo kakavog posla - u politici, ekonomiji, sportu, pa i u umetnosti. Najsvežiji primer je film Untitled Love Story Anđeline Džoli.
Nema lepšeg osećaja i većeg zadovoljstva od onog kada se zamoreni dnevnim obavezama, predveče, negde posle 18.00 časova, vratimo u svoj stan, kuću ili iznajmljenu garsonjeru. Okrenemo ključ u bravi, izujemo cipele, istuširamo se i naspemo piće. Još ako nas u toj kućici ili stanu očekuje lepuškasta ženica ili devojka u zategnutoj i izazovnoj odeći sa postavljenim stolom za večeru, čak ni dvoje-troje umazane i zajapurene dečice, koje nam hrle u zagrljaj, neće pomutiti našu sreću. Naprotiv, uvećaće je. "Home! Sweet Home!", uzviknućemo ili bar pomisliti i time po ko zna koji put, svesno ili ne, priznati da je kapitalizam najbolji od svih sitema. Međutim, da li je baš tako?
Reformisano srpsko pravosuđe svoje presude, koje donosi u ime naroda, više neće uručivati vinima, nevinima i drugim stranama u sudskim procesima putem sudskog službenika ili preporučenom pošiljkom uz obavezan potpis, a pogotovo ih neće kačiti na neugledne oglasne table po slabo osvetljenim i memljivim sudskim hodnicima. U skaldu sa nedavno uvedenom sudskom praksom, presude će uramljene u ukrasni ram i na svečan način lično uručivati sudija nadležnog suda koji je presudu doneo, i to ne bilo kojeg dana u godini, već na rođendan ili koji drugi značajni datum za osuđeno, oslobođeno ili rehabilitovano lice. Kao što je red sudija će, nakon svečanog uručenja uramljene presude, a posle obaveznog fotografisanja za uspomenu i dugo sećanje sa svim zainteresovanim stranama u upravo završenom i presuđenom sudskom procesu, ostati na prigodnom koktelu, svečanoj večeri i proslavi uz pevanje i pucanje neretko i do ranih jutarnjih časova. Na ovako civilizovanoj i humanoj sudskoj proceduri srpskom pravosuđu pozavideće i najstariji kontinentalni i ini sudski sistemi, dočim će Justicija, boginja pravde i pravednosti, odbaciti povez sa očiju, mač u desnoj ruci zameniti lovorovom grančicom, a strogi izraz lica šarmantnim osmehom.
Dosta sam toga, kao i velika većina ljudi mojih godina, prošao u životu, ali nažalost nisam bio u zatvoru. Kažem nažalost, jer bi mi to iskustvo, u narednim danima, sedmicama i ne dao Bog mesecima, prinudne samoizolacije itekako koristilo. Dobro, malo nas ima takva iskustva, ali ga zato imaju mnogi u Kini i Italiji. Ne mislim na iskustva iz zatvora, već iz karantina.
Gledajući i slušajaući naše današnje političare, već dugo se pitam zašto su postali to što jesu?
To pitanje me naročito intezivno muči u predizbornim kampanjama.
Intenzitet moje muke srazmerno je proporcionalan broju bilborda, plaćenih termina na TV-u, predizbornih mitinga i konvencija, fotogtafija i izveštaja u štampi, različitih sučeljavanja i duela na svim televizijskim kanalima, a o dnevnicima, događajima dana, kažiprstima i vestima da i ne govorim.
Kad izbori prođu moje teško pitanje poprimi latentni oblik, učauri se negde u podsvesti, ćuti
Miloradkakmar je kolega iz potpalublja čije tekstove redovno čitam.
On dosta toga kaže i kada ćuti.
Najjednostavnije objašnjenje fenomena ratnog zločinca bilo bi da se on rađa, te da je reč o psihički bolesnim ljudima, sužene moći rasuđivanja i niske inteligencije. Međutim, to nije tako. Postoji opsežna naučna elaboracija koja nedvosmisleno ukazuje da se ratni zločinac ne rađa već nastaje, te da se većina ratnih zločinaca može svrstati u normalne ličnosti.
Vest, koju je prošlog leta objavio Sandej tajms, da će šef Kancelarije OUN za svemirske poslove (UNOOSA) astrofizičarka Mazlan Otman, pored ostalog, biti zadužena i za koordinaciju odgovora Zemljana u prvom kontaktu sa vanzemlajcima, brzinom svetlosti obišla je našu planetu. Iako je ta vest kasnije demantovana i iz sedišta OUN i od same g-đe Otman, koja je, doduše, izjavila da bi čast prvog kontakta pripala generalnom sekretaru OUN, a ne njoj, mnogi su ostali pri uverenju da se tu ipak nešto sprema. Da treba biti spreman po svim, pa i po kosmičkim pitanjima, te da nas ništa ne sme iznenaditi, znala je i jugoslovenska UDBA, pa je još 1949.g. formirala Odeljenje za kosmička pitanja.
Srećan nam praznik!
Svim starima čestitam prvi oktobar, Međunarodni dan starih, uz lepe želje za dugovečnost, zdravu i srećnu starost.
PS: Čestitka se odnosi i na sve koji se starima osećaju.:)