Sa obnovom državnosti Srbija se, po prvi put u svojoj istoriji, susrela sa problemom ratnih zločina počinjenih u njeno ime tokom ratova devedesetih. Odnos državnih organa, političke, intelektualne i kulturne elite, a pogotovo šire javnosti, prema ratnim zločinima i njihovim počiocima je vrlo različit. Stavovi su neretko dijametralno suprotni - od negiranja i minimalizacije, preko glorifikacije počinilaca, pa do proglašavanja državne politike Srbije i Srba kao genocidnog naroda.
Kada je, onomad, u Srbiju došla demokratija često sam se pitao zašto .profesori univerziteta, naučnici, lekari, inženjeri, advokati, pa čak i bogati biznismeni, napuštaju svoje pozicije na lestvici uglednih i dobro plaćenih profesija i hrle u politiku da bi postali političari? Da li su pogrešili u izboru svog životnog poziva, pa su u svojoj profesiji bili neuspešni - studenti ih nisu slušali, pacijenti im umirali, klijenti zaglavili doživotne, firme im otišle pod stečaj, a mostovi i zgrade koje su projektovali i gradili rušile se kao kule od karata?
Ako je odgovor potvrdan, dobronameran čovek se morao zapitati, kako li će neuspešni profesori, inženjeri, lekari i biznismeni uspešno voditi Srbiju? Neće li i Srbija pasti na ispitu, umreti tokom operacije ili otići pod stečaj? A ako je odgovor negativan i svi pobrojani jesu bili uspešni u svojim profesijama, sledilo je novo pitanje: Šta li je to tako lepo i slatko u politici i koja je to magična sila koja ih privlači?
Godine su prolazile i dok je demokratija u Srbiji napredovala, a Srbija nazadovala, u redove srpske političke elite pristigle su nove snage. Oni su mladi, lepi i elegantni, puni su energije, zrače optimizmom, a čim progovore jasno se vidi da sve znaju, da za svaki problem imaju već gotovo rešenje. Odlučni su da sve menjaju i svoje veliko znanje primene odmah i sad, a sve to, naravno, u interesu i za dobrobit Srbije i njenih građana.
Postoji li okupacija jedne države vojnom silom, nad drugom državom ili delom njene teritorije, a bez ispaljenog metka i bez žrtava? Naravno da postoji, ali samo u teoriji. Suština vojne misli jednog poznatog i vrlo starog kineskog teoretičara jeste primena «čiste moći», tako da se neprijatelj potčini bez borbe, «da se ne pokreće mehanika», kako je taj pre 25 vekova pisao i govorio. U praksi takvi slučajevi su retki, ako ih uopšte ima. Tako, recimo, a primer je do bola svima nama poznat, da bi okupirli, a zatim i otcepili Kosovo i Metohiju od Srbije,19 zemlja članica NATO su ne samo pokrenuli, već i primenili silnu "mehaniku". Do danas je ostala vojna tajna koliko je NATO avijacija imala borbenih letova nad SRJ i koliko je raketa i kasetnih bombi sa osiromašenim uranijom ispalila da bi slomila otpor jedne slabašne evropske državice i njene vojske. Broj civilnih i nedužnih žrtava, kako diljem Srbije, tako i Kosova, također je ostao nepoznat. Eto tako su to radile države stare demokratije i njihovi liberalni predsednici Toni Bler i Bili Klinton. Naravno, ni njihove verne saveznike ne treba zaboraviti.
Međutim, kad današnja Rusija i njen predsednik Putin, napadaju i okupiraju, oni to rade primenom "čiste moći", bez žrtava i bez ispaljenog metka.
Veoma sam bio oprezan u zaključivanju o vrućoj temi "Tijaninog novca", koju je inicirala izvesana Sanja, novinarka "Kurira", kasnije u javnosti poznatija pod imenom "Sanja, draga", kojim ju je krstio daleko iskusniji i poznatiji kolega, također novinar, ali ne "Kurira", već "BBC-a", Dušan Mašić. Pazio sam, također, da ne ostavim bilo kakav komentar na društvenim mrežama, koji bi mogao biti protumačen kao uvreda male i mile pokojnice, njenih roditelja, koji su bez dileme u prevelikoj tuzi zbog nenadoknadivog gubitka, kao i svih plemenitih ljudi koji su izdvojili novac za novo i zdravo srce i budući život Tijane Ognjanović. Međutim...
Izborni Sabor SPC izabrao je na današnjem zasedanju 45. patrijarha SPC. Novi patrijarh je, mimo očekivanja većine medija, pa i verskih analitičara, izabran u rekordnom kratkom vremenu.
Izbor je počeo svetom arhijerejskom liturgijom u Sabornoj crkvi, koju je predvodio mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije, a potom i molitvom priziva Svetog Duha u patrijaršijskoj kapeli Svetog Simeona Mirotočivog.
Saborom je predsedavao episkop šabački Lavrentije, najstariji po rukopoloženju episkop Srpske pravoslavne crkve.
Episkopi sa pravom glasa izabrali su trojicu kandidata: vladiku bačkog Irineja, mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i vladiku niškog Irineja.
U toku molitve priziva svetog Duha arhimandrit Gavrilo je od tri koverte postavljene u Jevanđelje izvukao jednu, a episkop Lavrentije je pročitao ime 45. patrijarha SPC.
Prosečni stanovnik Srbije, pokazalo je jedno obimno istraživanje, svoje poreklo zna samo do čukundede. Ukoliko bi hteo da sazna više mora se obratiti Arhivu Srbije i zaviriti u zbirku teftera i popisnih knjiga. Međutim, ti tefteri sežu samo do 1816.g, pa naovamo. Ko želi da zaviri dalje u prošlost svoje porodice, mora u Istanbul. Ispada da Srbi, toliko ponosni na svoju istoriju, o prošlosti svoje porodice ili ne zanju ništa ili znaju vrlo malo.
Pričalo se da je u Rusiji, da ga štiti ruski KGB ili kako se ta služba danas već zove, da ga u nekom od tajnih skloništa JNA skrivaju pripadnici vojne službe bezbednosti, da živi u manastiru sa monasima, da ga ne mogu uhvatiti zato što se radi o vrhunskom profesionalcu koji je usvojio sve veštine skrivanja.... Svakog dana u svakom trenutku tražilo ga je dvanaest hiljada ljudi, specijalno obučeni timovi, eksperti iz CIE, NATO, MI6, MOSAD-a, lovci na ucenjene glave....a on se krio na selu, u kući svog rođaka istog prezimena.
Kad sam sa nepunih dvadeset godina, jednog nedeljnog prepodneva, skupio hrabrost i prvi put seo u baštu hotela Moskva, oko mene su sedela sve starija gospoda, u ono vreme drugovi. Sede, a pred njima kafe i vinjaci. Svi čitaju Politiku. Sednem i ja, čekam, ali kelner nikako da me primeti. Mislim, to je zato što ne čitam Politiku. Skoknem preko do kiska, a na stolu sam ostavio cigarete F57 i šibicu, kupim Politiku, raširim i tobože čitam, a sve gledam kad će kelner. Međutim, kelner me uporno ne primećuje. Džaba mi cigarete, džaba mi i Politika. Shvatim da mladićima mojih godina nije mesto u kafani i pokunjeno, ko popišan, napustim baštu.
Mora biti da širom današnjeg sveta postoje ljudi koji, odbijajući da prihvate da u vasioni nema pravde, prizivaju pomoć svojih bogova protiv Amerike, one Amerke koja sebe stavlja izvan domašaja međunarodnog prava. Ako se bogovi ne odazovu danas ili sutra, govore u sebi ti molioci, možda će se ipak prenuti i nešto učiniti kroz dve ili tri generacije. I tako se njihova molba prakrično pretvara u kletvu: neka sećanje na zlo koje nam je učinjeno nikad ne izbledi, neka kazna stigne zlotvora kroz naraštaje koji će tek doći.