Ovo nije stvarnost. Ovo je rep moje stvarnosti. Znate onaj osećaj kao kada vas neko prati. Okrenete se naglo, a tamo - ništa. Ali, osećaj ne prestaje i još dok vraćate glavu napred opet vam se nešto prikrade u kraj oka, kao neka promena boja i svetla, i u deliću sekunde naslutite jedno rame i ruku kako tog trenutka uzmiču iza vas. Opet se okrenete i opet ništa. Nekada vas prati ceo dan, nekada danima, nedeljama, mesecima. Nekada ga nema. Pomislite da je otišlo, a ono se vrati. Menjaju se. Sekvence naše stvarnosti ili mašte?
Sekvenca 1
Again. Evo ovako stoje stvari.
Dragi prijatelji, čast nam je pozvati Vas na prikladnu cvečanost povodom mog naimenovanja za člana VIP tima. Nije da mi nije. Kao cool sam, ali baš i nisam. Odaje me repić. Nisam nešto mislila da pravim žurku, ali kad nam se već namestilo, ajde.
U nadi da ćete uveličati ovu cvečanost Svojim prisustvom i Svojom muzikom, kao i prigodnim čestitkama,
Povelja UN kaže: "Mi, ujedinjeni narodi, odlučni smo sačuvati buduća pokoljenja od užasa rata". Zvuči ujedinjeno i humano. Da li je baš uvek tako?
Krajem prošle godine, nakon desetogodišnjeg mandata, otišao je Kofi Annan i po mišljenju mnogih ostavio za sobom prilično diskutabilan legat i najvreliju diplomatsko - humanitarnu stolicu prepustio nasledniku Ban Ki Moonu,
Koliko puta vam se dogodilo da pred sam kraj filma ili tokom nekog njegovog katarzičnog dela počne beskonačni niz reklama? Lično sam nekoliko puta zaboravila šta gledam. Sećam se i kako sam jednom prilikom odlučila da štopericom dokažem svakodnevne napade marketing poltergejsta: najpopularnija američka serija, na jednoj od najpopularnijih domaćih tv stanica, u najpopularnijem terminu, trajala je 46 minuta. Od
Kada sam, prvi i poslednji put, na nagovor drugarice prosledila tu poruku simpatiji, imala sam nesreću da mu vidim lice. Zaustavio je dah, tek klimnuo glavom na desno - izgledalo je kao prvo buđenje urođenog tika - zgrčio usne i uzeo olovku. Grafitnu! Ja bih sasvim sigurno uzela marker! Znala sam da će zaokružiti DA, ali mi je već tada bilo potpuno svejedno.
Pre tačno sedam godina, skuvala sam čaj, namestila svoj veliki stomak pred televizor, osmehnula se blaženo i upalila ga. Svetski trgovinski centar bio je u plamenu, a ja sam ostala zaleđena, kao i većina ljudi na svetu, koji su u tom trenutku, udruženi u svojim geografskim, političkim, verskim i vremenskim razlikama, gledali „breaking news" 21. veka.
U ovom napadu na Ameriku stradalo je više hiljada ljudi u četiri aviona i zgradama,
Napeta je Srbija ovih dana ko struna na sremačkoj tamburi. Nezgodno je pisati ili pričati nešto što nije vezano za Kosovo. Ne toliko zbog straha da ljude ništa drugo ne zanima osim politike i mučnih grcaja Srbije, koliko zbog činjenice da će to što kažete ili napišete, ipak ostati u senci. Ljude i treba da zanima zemlja u kojoj žive, a koja ima čudnu naviku da menja oblik, mučno, napeto i krvavo, treba da znaju šta im i kada rade, kuda su pošli i kuda će stići. Ne znam šta donosi sutrašnji dan, nadam se ništa zlo, ali sam sigurna da svako od nas ipak ima ponekad
Pre neki dan sam napisala da je život divan, kao vreo puding u ustima. Danas bih ga izvadila iz usta, stavila na duboko zamrzavanje, pa onda vratila u usta. Isto bih učinila i onoj rulji koja struže Beograd i Novi Sad, očarana svojom snagom, nesvesna svoga neznanja. Sigurna sam da ništa ne znaju o Kosovu niti o nedavnoj istoriji Srbije u svetlu pogrešnih odluka i zloupotreba, da vide crno-beli svet, u kojem doniniraju tribine i kafanski stolovi, uopšte ih nije briga za narod sa Kosova, a blage predstave nemaju o tome šta znači pregovorački sto, naročito onaj između čijih
A gde toga ima više nego u kiši papirnih meteora? Podigneš ruku i čekaš koji ćeš uhvatiti. Hoće li ovog puta biti tužna, teška ili vesela? Hoće li biti pametna, plitkasta, mekana, tvrda i koričasta, prašnjava i žuta ili sveže odšampana zarobljivačica noseva u redu na kasi? Ili agatokristiva, meka i slana?
Ja sam oduvek bila najsrećnija kada mi u šaku padne epska fantastika, ta fina dorada svih naših zajedničkih