Najbolji način da se preživi kafanska tuča, ako niste uključeni u inicijativni odbor iste, je da se dohvati stolica i probije put ka vratima. Ne deluje kao neki posebno demokratski i građanski postupak ali, radi.
Sve prolazi. Ljudi su sad tu, pa posle nisu. Jednima smo se zaklinjali, druge uzdizali, treće sanjali, neke od blata pravili, zablude slušali ... .
"Žestoke borbe danas samo bi ojačale vlast i mislim da to razume i (lider SNS) Tomislav Nikolić. Ako imate miran miting, održite govor i raziđete se, to može da ima efekat ukoliko imate program."
Dragoljub Mićunović 09.03.2011.
Lične istorije su kao galerija. Šarenije slike na početku a kasnije one, možda zbog naših izbora, možda zbog okruženja, možda zbog kolektivnog uma i sećanja, gube boje ili odlaze u sive crne i neke grozne nijanse braon boje. U snovima, ili košmarima viđamo ih često. Na javi hoćemo da ih zaboravimo. Čak smo i ljuti na one koji nas podsećaju na te slike bez boje. Umemo da, te slike, nazovemo detaljima.
Država u kojoj sam nekada živeo bila je mediteranska. Imali smo čak i Mediteranske igre na kojima smo navijali za naše soportiste, sportaše i momčadi i muške i ženske...Sada živim u državi koja baš i nije mediteranska. Nisam se ja nešto daleko selio (10-15 kilmetara u nekoliko pravaca) samo se država malo smanjila, promenila nekoliko imena i izgubila izlazak na more i Mediteran. Osim ako se ne računa ona malo nategnuta teorija o Dunavu kao majci (ili makar ujaku) Mediterana.
Eto dogodilo se i to. Vlada Srbije je i "zvanično" imenovala šefa tima za pregovore sa Prištinom. Ma kako sve to izgledalo danas, krajem januara 2011. godine, nešto se ipak pomera u tom odnosu. Mislim na odnos establišmenta u Beogradu i Prištini. Oni koji žive na Kosovu teško da to mogu osetiti. Naravno, Beograd smatra da je u prednosti, kao i Priština. Lingvističko-terminološke rasprave o tome da li se radi o "pregovorima" ili "razgovorima", da li su učesnici Beograd i Priština ili Kosovo i Srbija ili, pak, Srbi i Albanci, sva je prilika da će okupirati medije i političare u narednim nedeljama, možda i mesecima. Deluje kao da niko nije spreman da se uhvati u koštac sa pravim problemima. Onim koji muče ljude koji žive na pomenutoj teritoriji, severu i ostalim delovima Kosova.
Znam čoveka. Dobro ne njega lično, ali znam bar dvojicu takvih. I sada je došlo njihovo vreme. I koriste ga. Neki kažu dobro, neki kažu loše. Ono što je počelo samo kao naplaćivanje starih računa, počelo je da pravi nove. Koje će neko morati da plati. Za sada se ceh samo uvećava.
Ne znam zbog čega, ali Srbija me veoma često podseti na pacijenta čiji lekari izmišljaju sve više i više „kreativnih" rešenja kako bi ga održali u životu. Postoje dve škole tih lekara, i uglavnom se predstavljaju kao vlast u Srbiji. Prva grupa se zalaže za lečenje po principu „klin se klinom izbija", a ako taj metod ne radi uzimaju veće klinove. Druga grupa smatra da se maskiranjem posledica omogućava pacijentu još neko vreme u zabludi da će biti izlečen.
Kraj 2010. koju smo nekako preživeli (na čemu nam čestitam), i početak 2011. (koju se nadam da ćemo nekako preživeti, iako će biti teško) obeležile su crtice koje govore o Srbiji , zemlji kompetentnih, skromnih i pažljivih ljudi sa promišljenim rukovodiocima.
Ministar zdravlja i predsednik Republike su, na sopstvenim primerima, pokazali kako bi moglo da se radi i upravlja Srbijom. Moram priznati da je model ministra zdravlja malo ekstremniji i teže izvodljiv. Predsednikov je takav da bi se o njemu moglo ozbiljno razmisliti. Deluje kao da manje košta a ni operativci nisu uvozni. Bez ikakve zajedljivosti, želim da su obe hirurške operacije uspele i da pomenuti ljudi neće imati dalje komplikacije zbog kojih su i morali na operaciju.