Mislim da je do mene. Verovatno sam tako vaspitan i družim se sa takvim ljudima. Ne bih da optužujem, ali izgleda je i do njih. Jednostavno ne razumem ove postupke za rehabilitaciju.
Posebno dva o kojima će sud odlučiti 23. marta. Izvesni Dragoljub Mihajlović i izvesni Milovan Đilas. Iako su prilično različiti.
Novogodišnji praznici su vreme kada se ljudi sreću. Pijuckaju, neki jedu neki žderu, ispiraju usta politikom ili poznatima i kao se zabavljaju... Dvadesetak prazničnih dana prošlo je i u takvim pričama. Zašto je 2012. godina postojeća samo u kalendaru i šta očekujemo, obično su glavne teme. Želimo jedni drugima dobro zdravlje i da 2013. najzad počne.
Za neke priče nije potrebno da prođe vreme. Poseta Prištini je jedan od tih. Od 1996. do 1999. godine , a naročito 1998., Proveo sam dosta vremena, u mesecima, na Kosovu (i Metohiji, ako je nekome značajno). Stracioniran uglavnom u Prištini. 2002. i 2003. sam tamo išao često. Bar jednom u dve nedelje...Od 2003. do četvrtka ni jednom. Informacije sam dobijao iz medija. Tačnije, pojma nisam imao.
Nikada nisam vodio dnevnik pažljivo. Kada sam bio mali bata to mi je bila neka stvar za devojčice. A to je , bar u tim godinama, bila prilično bljaak stvar. Kasnije sam nekoliko puta pokušavao da vodim dnevnik...mislim da mi je najduži period dva meseca. Nije da nisam imao perioda u kojima bi bilo korisno i zanimljivo voditi dnevnik. Umesto toga sa sobom sam uvek nosio neku svesku i olovku. I zapisivao. Kada sam želeo da se držim dnevničke forme pisao sam datume. Ponekada pronađem te sveske i prelistam...
U sredu 7. novembra ustao sam vrlo kasno. Dok sam išao Nevskim prospektom top sa Petropavlovske tvrđave oglasio je podne. Dan je bio turoban i hladan. Pred zatvorenim vratima Državne banke stajalo je nekoliko vojnika sa bajinetima na pušci.
"Kojoj strani pripadate?" upitao sam "Vladinoj?"
"Nema više vlade", odgovori jedan smejući se, "hvala bogu". To je bilo sve što sam mogao da saznam od njega. ..
Tramvaju su jurili Nevskim prospektom, a na njima su svud okolo visili ljudi, žene i dečaci. Radnje su bile otvorene, a svet na ulici bio je mirniji nego dan ranije..."
Džon Rid - Deset dana koji su potresli svet
Da ne bih citirao Majkla Mura (ko zna kako stoji sa autorskim pravima) na srpski, mislim, vranjanski način moram da se zapitam: Brate (Sestro) gde je moja zemlja? Otišla u činglajz, čini mi se. Onaj koga bi trebalo da bude briga citira Slobu i kori one koji su mu "podanici" što ne znaju ni gde su, a ne gde će.
Budući da živimo u zemlji obezobručene demokratije i bezobalnih sloboda ovde će se arčiti vreme na izbore. Neki kažu u decembru, neki kažu u martu, a zakon, jedan od onih koji se povremeno poštuju, najkasnije 11. maja. Sledeće godine
*deo nikada emitovane radio emisije
Kako sam postao svestan Alije - Svako ima pravo da se kreće - I na tarabi piše - Taoci celog života
Kako je Alija ušao u moj život
Alija je, cenim, nekoliko godina stariji od mene. Sujetno procenjujem, izgleda bar deceniju starije. Koliko sam shvatio u gradskoj čistoći Beograd radi 23 godine. Većinu tog vremena proveo je kao čistač na Zelenom vencu. Tamo ga svi znaju. Siguran sam da mu se na ulici javlja više ljudi nego nekim TV voditeljima.
Možda je sve to moja uobrazilja i možda se na Kosovu ne dešava ništa što bi trebalo da me plaši. Možda je sve to lokalni folklorni običaj u kome se takmičari trude da dokažu da mogu dalje da pljunu i da im je barjak veći. Ono što se u Beogradu dešava (a glede Kosova) je možda samo ljubomorni pokušaj da se od lokalnog napravi međunarodno takmičenje.
Bio sam na odmoru. Resetovao se. Uživao u odmoru. Tamo i nazad besmisao onoga što se naziva Srbijom. Sve to u nekoliko slika. A ja nisam slikao.