Koliko je današnja Srbija slična Vajmarskoj Nemačkoj, toliko će ovdašnji 'vođa' biti sličan tamošnjem i tadašnjem 'fireru'
.
Besplatinh udžbenika za decu mlađih razreda u Bogradu, sva je prilika, neće biti sledeće školske godine. Dokument koji smo po detetu dobili danas to potvrđuje.
U Srbiji žive rasisti i ksenofobi. Jadni u svom neznanju, bolesni od sopstvene mržnje, lenji da se promene, bolesni od sebe. Skoro ni jedan steretip koji stanovnici Srbije imaju o sebi nije tačan. Poneki steretip iz instranstva je tačan a stanovnici Srbije su vredno radili da ih dokažu.
Ne znam da li je to bilo ovih dana , ali Bob Dilan je svirao na stadionu Galenike u Zemunu , Zvezda je bila na putu da osvoji Kup evropskih šampiona, ja sam još živeo u zabludi da ću kada izađem iz vojske sa kumom na Rodos na mesec dana. Pre nego krenem na fakultet.
Sram me bilo. Odlučio sam danas da hulim. Nećete verovati ali, ubeđen sam da su napadači na 'Nedeljnog Čarlija' uspeli u svojoj nameri. Nije im namera bila samo da ubiju. Namera je mnogo šira.
Prvo trebalo bi reći da je potpuni užas to što se neko namerio da ubija novinare. Satiričari, karikaturisti, fotografi ...su novinari i njihov posao je da budu slobodni da bi ljudima preneli ono što vide. Možda se nekome ne sviđa kako oni vide stvari ali oni ne moraju da ih čitaju. Ovo što je urađeno je užas . Ubijati ljude je užas. Ubijati ljude zbog toga što misle je još veći užas. I tu nema rasprave. Sloboda nije sloboda ako nije potpuna. Ili što reče jedan Francuz : Nisam saglasan sa vašim stavovima ali se borim da budete slobodni da ih izrazite, ili tako nekako.
Napadači mogu biti ko, religija je samo maska za idiotizam. Hršćanstvo, Islam, Judeizam, Budizam, Hinduizam...
Sa druge strane napadači su uspeli. I organizatori napada mogu biti prezadovoljni. Ubili ili ne oni su u polarizovanom, evropskom, društvu polarizaciju doveli do rova. Rovovi su iskopani i razmena vatre počinje. Napad na Francusku nije slučajan. Francusko društvo sa arapskim doseljenicima ima problem od Alžira i De Golovog pokušaja da se izvuče iz tog dela sveta. Nije uspeo taj deo sveta je doveo u svoju kuću. A nije regulisao pravila ponašanja, ni dovedenih ni domaćih. To se, tako se računalo, samo sređivalo.
Tamo negde, 1994. godine razgovarao sam sa čovekom koji je sada direktor Javnog servisa Evropske Srbije. Na moju opasku da je uloga televizije da edukuje i da je potrebno praviti emisije koje edukaciju imaju za cilj, A.T. je postavio pitanje koje je potpuno promašilo temu, ali, ipak, opisuje većinsko mišljenje: Ako stalno pravim emisije o slikarima, da li će Srbija postati slikarska, umetnička kolonija? Odgovor je, naravno, ne.
Danas je Dan multiple skleroze. Većina neće ni primetiti da se nešto tim povodom događa. Oni koji primete, registrovaće neki skup gde će neki ljudi govoriti o......tome, da biće i neka izložba, gde su izloženi radovi ljudi koji imaju tu bolest. Malo će razmisliti o tome šta je to. OK ne vredi očekivati da će cela Srbija postati medicinski obrazovana država koja traži lek za boljku. Naivno je i nekorisno. Bojim se da bi trajalo samo jedan dan.
Tamo negde 1999. godine , danas poznata, novinarka pitala je portparola vladajuće stranke, danas premijera, o kakvom oporavku posle bombardovanja priča ako čak u režimski mediji pišu o nestašicama ulja, mleka, brašna.... Njegov odgovor bio je : 'Gospođice, to je dobro pitanje ali nije pravo. Pravo pitanje je : Ko nas je bombardovao' Ove nedelje je vlada tog premijera dala skoro isti odgovor. O mleku, a trebalo je da daju odgovor o aflatoksinu. I, onda, ko o čemu moram ponovo da pitam. Ko je kriv zbog toga što je aflatoksin u našoj hrani? I mleku, naravno. I napišem pismo.
Najbolji način da se preživi kafanska tuča, ako niste uključeni u inicijativni odbor iste, je da se dohvati stolica i probije put ka vratima. Ne deluje kao neki posebno demokratski i građanski postupak ali, radi.
Nemam snage da izađem na ulicu i urlam. A dosta mi je. Previše je nasilja oko mene. Moje 'vikanje kroz prozor' počinje od osnova. Obraćam se onima koje plaćam da rade u mom interesu. Poslanicima.
Pismo koje sledi šaljem svim poslanicima i pored upozorenja dobronamernih da 'to ne ide tako'. Za sada je to otvoren put. Oni su moji predstavnici, njima pišem. Možda je put da im svako pošalje jedno pismo. Bez pravljenja razlike međunjima. svaki je 'moj' predstavnik. E da iza mene stojim ja. Imenom i prezimenom i moj strah od onoga što se može dogoditi u veoma bliskoj budućnosti. Ma koliko neko smatrao da nisam u pravu.
(Napisano uz ekstremnu samokontrolu i biranje reči. Srpski narodni jezik bogat je psovkama koje ovog puta ne upotrebljavam)
Kada zmija krije noge ona to prilično uspešno radi. Nema ih i to jo skrivanje joj ide od ruke, koju takođe, nema. Kada 'država' pokušava da sakrije problem ljutitim odbijanjem činjenice da postoji problem uz istovremenu neaktivnost, problem ponovo ispliva. I jači i veći.