Lične istorije su kao galerija. Šarenije slike na početku a kasnije one, možda zbog naših izbora, možda zbog okruženja, možda zbog kolektivnog uma i sećanja, gube boje ili odlaze u sive crne i neke grozne nijanse braon boje. U snovima, ili košmarima viđamo ih često. Na javi hoćemo da ih zaboravimo. Čak smo i ljuti na one koji nas podsećaju na te slike bez boje. Umemo da, te slike, nazovemo detaljima.
Država u kojoj sam nekada živeo bila je mediteranska. Imali smo čak i Mediteranske igre na kojima smo navijali za naše soportiste, sportaše i momčadi i muške i ženske...Sada živim u državi koja baš i nije mediteranska. Nisam se ja nešto daleko selio (10-15 kilmetara u nekoliko pravaca) samo se država malo smanjila, promenila nekoliko imena i izgubila izlazak na more i Mediteran. Osim ako se ne računa ona malo nategnuta teorija o Dunavu kao majci (ili makar ujaku) Mediterana.
Kraj 2010. koju smo nekako preživeli (na čemu nam čestitam), i početak 2011. (koju se nadam da ćemo nekako preživeti, iako će biti teško) obeležile su crtice koje govore o Srbiji , zemlji kompetentnih, skromnih i pažljivih ljudi sa promišljenim rukovodiocima.
Letnja fjaka uzima svoj danak. Naročito kada je povezana sa 'praćenjem' „vesti" u Srbiji. Doda li se na to ponovno čitanje Klarkove 'Vremenske odiseje' dobija se prilično jasan stav. Politički, mislim. I ove izbore propuštam. Ne zanima me. Kao što me, realno, ne zanima 'rekonstrukcija' vlade.
Kako bi bilo da na jedno mesto postavimo Viktoriju Marinovu, Dafne Galiciju, Jana Kučaka i Džemala Kašogija?
I? Da li je važno?
Važno je. Važnije nego što je bilo ko od nas spreman da prizna.
Sram me bilo. Odlučio sam danas da hulim. Nećete verovati ali, ubeđen sam da su napadači na 'Nedeljnog Čarlija' uspeli u svojoj nameri. Nije im namera bila samo da ubiju. Namera je mnogo šira.
Prvo trebalo bi reći da je potpuni užas to što se neko namerio da ubija novinare. Satiričari, karikaturisti, fotografi ...su novinari i njihov posao je da budu slobodni da bi ljudima preneli ono što vide. Možda se nekome ne sviđa kako oni vide stvari ali oni ne moraju da ih čitaju. Ovo što je urađeno je užas . Ubijati ljude je užas. Ubijati ljude zbog toga što misle je još veći užas. I tu nema rasprave. Sloboda nije sloboda ako nije potpuna. Ili što reče jedan Francuz : Nisam saglasan sa vašim stavovima ali se borim da budete slobodni da ih izrazite, ili tako nekako.
Napadači mogu biti ko, religija je samo maska za idiotizam. Hršćanstvo, Islam, Judeizam, Budizam, Hinduizam...
Sa druge strane napadači su uspeli. I organizatori napada mogu biti prezadovoljni. Ubili ili ne oni su u polarizovanom, evropskom, društvu polarizaciju doveli do rova. Rovovi su iskopani i razmena vatre počinje. Napad na Francusku nije slučajan. Francusko društvo sa arapskim doseljenicima ima problem od Alžira i De Golovog pokušaja da se izvuče iz tog dela sveta. Nije uspeo taj deo sveta je doveo u svoju kuću. A nije regulisao pravila ponašanja, ni dovedenih ni domaćih. To se, tako se računalo, samo sređivalo.
Umesto analize aktuelnog političkog trenutka u Srbiji čitao sam lektiru za prvi razred osnovne škole .
Srbija je ovih dana prepuna citata iz filmova. Neke scene kojima smo se smejali dok smo filmove gledali u bioskopima ili na malim ekranima TV prijemnika postaju tužne i uznemirujuće kada ih vidimo ili doživljavamo.
Situacija oko bugarske nuklearke, makar prema pisanju novina podseća na scenu iz filma «Ko to tamo peva». Ne znam da li se sećate onog dela filma u kome Paja Vujisić naplaćuje karte i stiže do starca koji ide da poseti sina u vojsci. Uvređen opaskom da verovatno nema novca starac vadi novčanik i kaže nešto kao «Neću jednu kartu, hoću pet ili ni jednu».
Tako i Srbija, na ponudu da da jedan posto (prema medijskim procenama oko 70 miliona evra) za gradnju elektrane , odgovara, opet preko medija i nezvanično, da hože da učestvuje u projektu sa pet odsto (350 miliona evra). Ne znam da li jeistina ali ni pijani baroni se tako nisu ponašali. Naročito ako nemaju para. A nekako izgleda da Srbija nema novca za ovakvo zezanje.
Znao sam za nju i ranije. Više kao legendu. Ne kao konkretnu priču. Daleko bilo, mislio sam. Realno, plašio sam se. Kao i uvek kada je u pitanju nešto nepoznato, strašno.
'Neobavezujuća' rezolucija Evropskog parlamenta o medijima iz Rusije u kojoj se isti porede sa terorističkim organizacijama je veoma važna. Važna je zbog principa. Principa o slobodi informisanja.