Decacki san se konacno ostvario - prolece je, a ja zaista ne zivim u Beogradu. Samo sto tada nisam razmisljao o svim stvarima koje to zivljenje van Srbije nosi sa sobom. Dok ide "Lonely Day" od System of a Down pokusavam da vidim razlike u mom zivotu u odnosu na prethodna proleca...
Budim se u 7h ujutro, i uz vezbe proveravam mail - isto kao i u Srbiji. Tusiram se u kadi i silazim sa drugog sprata gde me ispred ulaza ceka skuter - isto. Od stana do posla petnaestak minuta motorom - isto. Na poslu isti dosadni klijenti sa uvek istim dosadnim zahtevima koji unistavaju i najsitniju
Divne snove sanjam u poslednje vreme. Ili mi se spletom okolnosti desavaju toliko zanimljive i cudne stvari da vise ne razaznajem da li je to java ili san. I kod ruznih i kod lepih snova jedno je zajednicko - lep osecaj. Samo sto se kod lepih snova taj osecaj javlja dok sanjam, a kod ruznih tek kada se probudim pa shvatim da je to ipak bio san. Usnio sam divan san pre neki dan...
Sanjam kako se pakujem i spremam za moj odmor na Tajlandu. Sve je tu; viza u pasosu, ranac sa spakovanim najpotrebnijim stvarima i fenomenalan osecaj da ce mi ovo biti vrhunac mog boravka u ovim krajevima.
Pre svega bih zeleo da se zahvalim svima koji me prate i citaju moje dogodovstine odavde, komentarisu i pomazu mi da se snadjem u meni nepoznatom svetu!
Sticajem veoma cudnih okolnosti, u moja prva tri dana ovde, u Penangu, isao sam na tri svadbe! Svadba kao svadba, skoro pa je ista kao i kod nas, osim nekih sitnica, ali
Samoca. Moje verni pratilac na svim putovanjima. Kada god pomislim da sam je se otarasio uvek zakuca na vrata. Uglavnom nocu, dok se u snovima setam po omiljenom Belom Gradu ona zakuca necujno i usunja se na prazno mesto pored mene u krevetu i udje u snove. Odjednom je Beli Grad prazan, moj korak je usamljen a ruka iz dlana je isparila. Biti sam, fizicki i psihicki je meni najveca kazna za sve lose sto sam ikada uradio. Od karme se ipak ne moze pobeci.
Mrak. Ni bele noci Sibira ne osvetljavaju mracne dane provedene u Gradu duhova. Okruzen svojom senkom koja me prati uvek, imam osecaj da me sunce zaobilazi. Moje lepo sunce koje mi se uvuklo pod kozu jos u Dalmaciji, i nastavilo da me prati sve do tropskih krajeva Jugoistocne Azije, sada me ne greje.
Posle dva meseca boravka u ovoj nadasve cudnoj i veoma mirnoj i lepoj zemlji desilo se i neminovno - upoznao sam konacno domacine - Malajce. Vec sam pominjao kako sam ovde okruzen Kinezima i da idem kod frizera Indijca, ali Malajce jednostavno nisam imao prilike da upoznam malo bolje. Nista o njima nisam znao osim da su malcice tamniji od nas i da su muslimani. To sam primetio odmah po sletanju, jer su sve zenske osobe imale pokrivene glave maramama, tj.burkama. Crvenkapa, zutokapa, tufnokapa ili sarenokapa - ima ih raznih, samo sto ne primetih nigde vuka, ali o zivotinjama drugom prilikom.
Prepustam "papir" dragom poznaniku iz ovih krajeva "Scout033"...
"Sjeverin…
Kreneš od moje Varoši na ćevape u Sarajevo, proći ćes kroz Sjeverin. Sjeverin je rodno mesto majke mog dobrog druga Doce. Sjeverinom ćeš proći ako pođes ka vikendici meni drage osobe. U Sjeverin je moj babo išao na igranku i u povratku slupao fiću. Nekada…
Sada… Gledajući iz automobila u Sjeverinu nemaš više šta veselo videti. Ali otvori prozor putniče, osetićeš…
Često razmišljam o nama Balkancima, našem mentalitetu
Prve pahulje su pale pre nesto vise od mesec dana, a meni je to iskreno falilo. Kada sam ugledao prvu odmah mi se smehom ozarilo lice kao malom detetu spremnom za sankanje. Pahulja, tako nezna i savrsena,kao da je licno moja, pa jos kako se umiljato spusta na lice ljubeci ga dok se topi. Savrsena pahuljica.
Evo vec mesec dana kako sam okruzen snegom i ledom, istim onim kojeg nisam osetio skoro tri godine, jos od pre odlaska na tropsko ostrvo. Onda, dok sam sa terase svog tadasnjeg stana umirao od vrucine gledajuci tih i smiren Indijski Okean nisam ni slutio da ce mi -15c biti svakodnevna temperatura uskoro. Onomad +30c svakodnevno, a sada -15c.