Dakle, slecem na Sri Lanku. Kisa, tmurno, ali palme svuda gde se pogled prostire. Na ljude sam se vec navikao, pun ih je avion, ali sta ce biti kada izadjem iz aviona, u sred dzungle, kao da Mogli ceka iza palminog drveta zajedno sa Bagirom. Ipak ih nema, samo ljudi, ali niski,
Malezija je zemlja raznolikosti, ali isto tako i zemlja transformacije. Pocevsi od menjanja imidza same zemlje u novu i modernu Azijsku zemlju, pa sve do samih ljudi na ulicama gradova sirom zapadnog poluostrva. Ono sto mene potpuno fascinira su ipak ljudi i kako oni cine da se za mene obicne stvari i predmeti tako lako transformisu i poprime sasvim novu dimenziju koriscenja.
Nadam se da cu naici na razumevanje zbog ove moje kratke pauze u pisanju.
Unapred zahvalan na strpljenju, a kada se vratim bice jos uzbudljivih i zanimljivih tekstova.
Do tada..
Od malena sam zamisljao kako li izgleda da udjes u ogledalo i gledas svet sa one, suprotne strane? Da je umesto mraka dan? Da umesto sneznih pahulja sija sunce? Da umesto viljuske koristim kasiku? Ili kako je to da se vozi suprotnom stranom ulice? Nakon dvadesetak godina zamisljanja ispada da je sve sto je trebalo da uradim - dodjem u Maleziju i sve to dozivim. Sve gore nabrojano je ovde "normalno", a sve na sta sam ja navikao i kako sam ziveo je "drugacije". Kao da je neko uzeo i okrenuo svet za 180 stepeni a da mi niko nije najavio. Samo sto u ovom svetu nema carobno dugme za povratak na staro,
Umoran, i prilicno usamljen od cestih bezuspesnih pokusaja da pogledom ulovim bar neku poznatu facu u moru slicnih a toliko drugacijih lica, priblizavao sam se velikom platnu na kojem su trcali preplaceni sportisiti raznih zemalja sveta. Mislim da je u pitanju bila utakmica Engleska - Slovenija, jer je kafic bio pun, a mesta za sedenje nigde (zbog Engleske, razume se). Skeniram sve stolove i ljude koji sede za istim ne bih li opet mozda nasao neku poznatu facu, iako znam da je to nemoguce. Naravno da primecujem da me svi posmatraju, ali sam vremenom uspeo na to da oguglam, ali jedno lice odskace
Pista se oduzila, nikako da dodje do tacke poletanja, evo je. Beograd ostaje iza mene, na koliko - ne znam, ali ostaje. Vide se obrisi Zapadne i Istocne kapije, naslucujem vodo-toranj u Kosutnjaku, bar je to blizu stana u kome sam ziveo, Avala u pozadini, sve nestaje, dok avion juri pistom tako brzo, kao da zuri da me odvede odavde, odakle? U stvari, ja vise ni nisam ovde, ja sam sada u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji, lepo mesto, pored prozora, kod krila, bas kako volim. Sa desne strane, ali nema veze. Preferiram levu, bar je sediste broj 9, heh, nisam ni sumnjao - moj broj, sedim
Dok brckam noge u bazenu i upijam sunce koje ovde niko ne zeli razmisljam sta sve moze covek da uradi dok ceka na nesto. Sta sve nekome prodje kroz glavu za nesto manje od godinu dana? Taj vremenski period se cini kao dovoljan za svako bitno pitanje u bilo cijem zivotu. Dvoje ljudi koji su se upoznali pre dvesta dana ce savrseno znati da li su jedno za drugo ili je to samo prolazna veza. Za sedam meseci voznje ce osoba znati da li je za volan ili ipak za javni prevoz. Za sve u zivotu ima odredjen period koji treba da prodje da bi se nesto znalo da li je to to ili ne. Koliko vremena je onda potrebno
Ujutro je sve malo jasnije, bistrije i sto je najvaznije, mirnije. Odlucujem da ipak odmah potrazim novi posao da ne bi posle zbog vize bilo kasno. Znam kada sam dolazio ovde da mi je trebalo par meseci da nadjem dobar posao u Maleziji, tako da sam se spremio za nedelje i nedelje cekanja. Isti dan sam krenuo sa slanjem mog portfolia svim agencijama u Penangu i Singapuru. Za Kuala Lumpur sam se odlucio tek ako mi ne uspe ni jedna od malopre navedene varijante. Zasto Penang i Singapur? Za ovo prvo je odgovor jednostavan - ovde imam ljude koje poznajem, znam vec neke ulice i osnovno snalazenje
Velikih usiju me majka rodila i hvala joj na tome. Ako nista drugo bar za nijansu bolje cujem od vecine smrtnika. Doduse morao sam proci kroz golgotu dok sam bio mali, sada cak ni ne mogu da se setim svakakvih nadimaka koje sam imao bas zbog tih mojih velikih usiju. A i nije da nisu i klempave. Dambo, jedan je od nadimaka, a imao sam i pesmicu " Dado radar zove Zadar". Dosetljive li dece. Poput astme i te moje cudne usi mi nisu olaksale detinjstvo. Svima kome se nisam svideo davale su za pravo da me po njima okarakterisu, po njima poznaju i uz pomoc njih postide, i moram priznati - u svemu im
Proslost ili buducnost..?
Sadasnjost..?
To ne mozemo da biramo - to vec zivimo, hteli mi to ili ne.
Koliko sam se puta zapitao u zivotu: "Sta donosi sutra?", ili : "Da li je bolje ziveti u proslosti, jer nema neizvesnosti sta nosi novi dan?".
Pongo je moja proslost, moja zavrsena epizoda u seriji koju zivim. Dobio sam ga kao poklon za moj