I tako - ona meni pečenje, i to 'ladno, a "ja" njoj - prostor za blog...
Gošća-autorka: zilikaka
- Šta to gledaš?
- Evo, neka emisija o... (zaustih da kažem)
- Ma to je bezveze. Gde je daljinski?
Од данас по подне одбацујем неколико концепата овог текста. Коначно, одустајем од покушаја сваке анализе, жалопојке за пропуштеним тренуцима и годинама, елаборирања констатације огорчења због свих пристајања запослених у медијима (углавном више не признајем реч „новинар")... остајем (бар у овом тексту) само при првој реакцији - бесу због најогољеније инструментализације и мобинга (бићу захвалан за сугестију за бољу реч) запослених на Студију Б, бар у најави, ако се у међувремену од монструозне идеје није одустало (а немам такву информацију).
Gost-autor: gedza.73
Što kaže Đura The Kućne Čarolije ‘svima vam se desilo da...'
Pa, verovatno se i vama desilo da dođe majstor da namesti nove prozore, pločice, kuhinju. 'Ili nešto slično'.
Posao obično započinje sa:
- 'Ijaao, gospođo-dine, pa ko Vam je ovo radio? Kakav majstor, ovaj nema pojma, trebalo bi ga u zatvor, volina jedna, od vagnesa ni V, evo vidite, pipnite zid kako je valovit, jaao, sad to treba da se ispravi.'
I svakome je kriv onaj prethodni. Ovaj je loše iskopao temelj, onaj napravio ‘posan' beton, neko iskrivio dijagonalu, arhitekta nema pojma (to, priznajem, delimično i jeste istina).
sasvim svedena, nepretenciozna, ozvučena sećanja jednog izvođača spikersko-voditeljskih radova
... Tek sam se bio vratio iz vojske i baš sam se uželeo Indeksa... Taman dođoh u Beograd, a Glavni i Zamenik Glavnog se posvađali. Pa se pomirili. Dođem i otčitam jedne nedeljne velike vesti s Tamarom, čujem od ljudi detalje svađe i pomirenja. OK, trebalo je da se za neki dan pojavim na redakcijskom da dobijem raspored. Ali, ona dvojica se opet posvađala, ovog puta javno, preko radija, telefonskih sekretarica i novinskih agencija... Nisam ni sa jednim bio u posebnim odnosima,
Обавезе путника и могућности стручних служби,
или: третирање путника с „невалидираном" плаћеном месечном картом као криминалаца
Ма добро, све (ваљда) знамо о „БусПлусу".
Добро, знамо и да нас нервира „откуцавање" само док је аутобус у станици. Мораћемо да будемо много дисциплиновани, неће баш бити згодно да јуримо ка слободним местима или бар удобнијим позицијама за стајање. Све лактање мораће да се пресели испред аутобуса.
И никако нам још није јасно чему откуцавање („валидација") персонализованих карата - оних које су уредно допуњене, оних које важе за неограничени број вожњи у току једног или пола месеца.
Još jedan drag, ovoga puta posebno topao dolet golubice.bg:
Oni su svuda oko nas. Prema procenama Svetske zdravstvene organizacije čine oko 1% ukupne populacije. Koliko ih ima u Srbiji ne zna se tačno. Legenda kaže da su to deca vila koja su slučajno ili pak namerno ostavljena kod nas, a mi ih nazivamo deca sa autizmom.
Oni imaju probleme u komunikaciji i društvenim odnosima koji se ispoljavaju na najrazličitije načine ‒ od neprestane priče na teme koje ih interesuju, do potpune tišine. Vole svoju rutinu i ne bi je menjali ni za šta na svetu (da, ta knjiga treba da stoji tačno na sredini te police, ni milimetar napred ni nazad). Možda vas neće gledati pravo u oči, ponekad će vam se činiti da vas uopšte i ne slušaju, ali je jedno sigurno ‒ nikada vas neće slagati, oni to ne umeju.
(prvo solemnizacijsko iskustvo)
Ovu rečenicu čuo sam nedavno na televiziji u prilogu o kadaveričnoj transplantaciji organa. Izgovorila ju je mlada osoba* kojoj je transplantiran organ sa osobe koja je doživela moždanu smrt. To „imao sam sreće" posle kraće pauze dobilo je nastavak: „... što je postojala podudarnost tkiva s donorom".
I to „imao-la sam sreće" (dakle nečija nesreća je sreća nekog drugog, već nesrećnog) je nešto što mi je odavno glavni kamen spoticanja kada razmišljam o transplantaciji s ljudi čiji je organizam živ, izuzev mozga. Pa i u slučaju da su „kompletno mrtvi". Ova
Биоскопска пројекција ТВ филма „Лептирица" поводом Светског дана аудио-визуелне баштине
Ја се дивим мојој тетки Лији зато што је одличан човек.