Iako se ovaj blog lagano profilisao u ,,lirsko-intimističke-licemerni,, self/diary, ne mogu a da ne podelim sa Vama tekst sa jednog Foruma koji mi je lego ,,ko budali šamar,,.
Mislim, make me a day,sjajno.
,,U junu prošle godine sam se prvi put pojavio ovde, isključivo zbog vojvođanskog Statuta, inače nemam vremena za gubljenje. A izazvali ste me upravo Vi, g-dine Egereši, vašim naivnim verovanjem u srbijanska obećanja. Onda sam napisao, a danas potvrđujem: Nikada nam Srbijanci dobrovoljno neće vratiti Autonomiju… Samo i isključivo pod pritiskom, odnosno pod
Postoji jedna zanimljiva scena u stripu -Corto Maltesse-. Naime, tu glavni ,,loš momak,, u jednom trenutku izvadi pištolj i upuca svog ,,podređenog,,. Corto koji je tu prisutan, zbunjen upita: ,,Ne razumem, zašto si pucao?,,
,,Dragi prijatelju,,- odgovori mu ljubazno šef- ,, Vidiš, tip je bio objekt koji je pomislio da može da bude subjekt. Tu pucaš, sve drugo je pogrešno!,,
Mnogo dobra replika.
Karikaturalna bizarnost skrivanja ( i otkrivanja) Radovana Karadžića je zapravo definicija moderne istorije srbalja tokom poslednje dve decenije, gde se ona definitivno ,,otvara,,
Reći ću: Ja volim srednji vek!
I onaj rani i onaj srednji-srednji i onaj kasni.Volim svih tih hiljadu i kusur godina.
Pastrmke su tada bile vesele, mačori debeli i pokvareni, zalasci sunca - to se neda opisati, a mirisi...mirisi...jutarnje rose, sokova pokošenih livada koji se u kapima cede sa rukom iskovanih kosa, topla, zanosna isparenja stajnjaka koji se zorom trakasto šire i podvlače pod slamnate krovove kuća sa usnulim nabreklim dojkama i muškim žilama.
I mir.Mir.
S proleća se sejalo (rukom), s leta se kosilo (rukom), s jeseni se skupljalo (rukom), zimi se
Recesija je po definiciji teško podnošljiva stvar.Za društvo u ozbiljnoj regresiji, recesija je katastrofa. Govorim o Srbiji.
Ne sporim, propast jednopartijske ideologije i tranzicioni put (uz sve konsekvence) u parlamentarni sistem sa ideološkim imperativom privatnog, jeste nekakav ,,razvojni put,, nekakva istorijska progresija, međutim...
Na sreću ili ne, u prilici sam da mogu da se sećam ,,drugova,, svih tih likova iz Brozovog doba (ajde da ih ne dajem poimence) koji su imali realnu moć i koji su nesumnjivo odlučivali o mnogo čemu bitnom za naše živote pri tom vodeći
The morning shit
Again!
Oduvek sam voleo pijace i buvljake. Zadnjih godina osobito. Ne samo zbog robe koja se pojavila u neograničenim količinama i mnogo boljeg kvaliteta već, i pre svega, zbog opuštanja, onog komotnog i sasvim bez određenog cilja i želje, neobaveznog, relaksirajućeg. Roba, ljudi, lica....fantastic, ai?
Juče sam bio na buvljaku. Odmah, pri prvom koraku sam osetio. Jeste, bilo je hladno i gadan vetar, pa ipak to mi ranije nije smetalo, ni drugima, naprotiv.
Juče, sve je treslo, puklo pravo u lice. Roba? Ista kao nekad, devedesetih (početkom).
Lica? Ista kao tada.
Sasvim jednostavno.Iz nekog razloga ušao sam u voz.Verovatno sam želeo da se prošetam. Unutra gotovo da nije bilo nikog. Seo sam, sačekao da voz krene i gledao sam kroz prozor.Svetlost je bila lepa, kondukter se hodom mornara po olujnom moru približavao, malo sam uobičajeno poskakivao u ritmu kloparanja i...onda sam umro.
Što bi živi rekli: umro je a da nije ni znao!
Sve to nema veze.Mrtav sam. U vozu ili na nekom drugom mestu, svejedno. Kad si mrtav onda je to to. Sve (sve?) je odmah tu, savršeno. Dobro je što život ne poznaje smrt. Prestao