Vlada Australije (tacnije, drzava Queensland) nudi posao placen 105,000 dolara (US) koji traje 6 meseci i sastoji se u tome da se kupate, setate po ostrvu (ostrvo Hamilton - Great Barrier Reef) ronite, igrate golf ili sedite pored bazena kuce koja vam je na raspolaganju. Obaveza je da medjunarodnu javnost obavestavate (preko bloga, radija ili televizije) o tome kako se osecate i sta radite. Mozda i o cemu razmisljate.
Popunio sam upitnik i eto...wish me luck, dear bloggers.
(blog mame moje cerke)
Posveceno blogerima koji ce me zavitlavati
Kuba, leto, 2001.
Barakoa je gradic na istoku Kube, zapravo to su vrata Kube. Tu su se iskrcali Taino Indijanci, Spanci, Amerikanci... U blizini Barakoe poginuo je i Hose Marti. Jahao je na belom konju i to je Spancima bio znak da se radilo o nekom vaznom “kubanskom pobunjeniku”.
Kristofer Kolumbo je ovo mesto nazvao Svetom lukom (Porto Santo) verovatno zbog lepote prirode i pitome vegetacije. Od kokosovog drveta ovde se i danas prave kreme za kozu i cokolade.
U sumama oko Barakoe su plantaze kafe i banana.
Ovde, u mraku potpalublja, masem ovom dnevnicko/putopisnom beleskom u cast i postovanje prema nsarskom, teistima i ateistima na blogu.
jul, 2007.
Putujem do gradica San Cristobal visoko u planinama Chiapasa. U ovoj regiji ima vise sela u kojima i danas zive potomci Maja.
Na putu do San Cristobala zaustavljam se pored vodopada (Misol-Ha) i planinskih jezera (Agua Clara i Agua Azul). Kupam se u njima i razmenjujem poglede sa Indijankama koje su sve lepe.
U kombiju u kome putujem pustaju film o Majama koji je rezirao Mel Gibson. Nisam obratio paznju na naslov
Mojoj prijateljici je sutra rodjendan. Jubilarni. Rece mi danas da bi zelela da ga lepo provede i da misli da je vazno da se takvi rodjendani - jubilarni, provedu lepo. Sto se mojih jubilarnih rodjendana tice, stvari stoje ovako:
10-ti (1969) Ne secam ga se.
20-ti (1979) Sedeo ceo dan u sobi i spremao Istoriju filozofije 1 (Anticka filozofija). Uvece setao Nisa (moj bokser) i jeo sa njim lubenice.
30-ti (1989) Radio celog dana. Uvece dosao kuci i video da u stanu nema zene i cerke. Na stolu nasao cedulju sa informacijom da su kod njenih roditelja, u Cikagu. Vecerao i
U Beogradu.
Ovih dana idem cesce taksijem. Zbog snega, a i da mi se Lale ne prehladi. Pa, ukoliko je svaki nas drugi sugradjanin, kako rece Unfak - revolucionar, bile su sve sanse da naletim na jednog i u taksiju. I mislim da jesam. Pre pola sata - najvise 45 minuta. Evo, procenite, ako hocete :
- Moze, brate sa kucetom, udji ! - kaze mi taksista.
- E, hvala - udjem veselo u taksi i kazem adresu gde da me vozi.
- Ma, i moje komsije imaju takvog psa. Dzek Rasel, a ?
- Jeste ! - iznenadim se veselo.
- Pametni su stvarno, ali, bre to je sad neka moda, sta ? Ti mali psi
1. Moderacija bloga bi bila eliminisana kao i registracija clanova. Ko hoce da pise ili komentarise - pise ili komentarise. Ko zeli da cita - cita.
2. Kompanija B92 bi isplacivala lep honorar blogerima koji dobiju preporuke drugih blogera za svoje postove. Jedna preporuka - 100 dinara. Davanje preporuka bi bilo transparentno - Maksa bi to tehnicki mogao da sredi, a kompanija B92 bi mu za to platila lepo.
3. Psovke i kletve bi se automatski eliminisale (cak i iz glava blogera koji ih pisu) softverom koji bi Maksa i Visnja programirali.
Ima skoro dve godine kako sam prisutan na blogu B92. Uglavnom je ovde odlicna zabava i razonoda.
Prvo sam bio komentator i bilo je mnogo zanimljivih momenata u tim ranim danima bloga B92. Onda sam dobio autorsku opciju (koju doduse nisam trazio), ali koja mi je ukinuta zbog niskog nivoa diskusije koja se na mojim postovima vodila i koju sam ja izazivao, a o cemu me je privatnom porukom obavestio (tadasnji) Supermod.
Ipak, uprkos tim mojim greskama i glupostima koje sam izazivao na blogu, omaklo mi se da tada napisem jedan post (o Kseniji iz Bronksa) koji se izgleda dopao