Sve mi liči na još jednu temu obrađenu u malo je reći pola domaćih filmova. Gomila mladih koja beskonačno stoji u mestu i mašta kako će doći onaj jedan dan kada će se nešto promeniti. A sve to bez imalo motivacije da načini prvi korak kojim će krenuti u pravcu neke promene. Gledaš kako se svet menja a ti nemaš snage da ga pratiš. I nije mi čudno što se svi vezujemo nekako za opšta mesta a trudimo se da budemo različiti i da odskačemo od okoline u svakom mogućem trenutku kada nas ona poistoveti sa samom sobom. Apatija prema svemu i svakome kao svakodnevnica, sa njom se budiš