Osamdesetosam godina pozivio je Kurt Waldheim prije nego se pridruzio mnogim drugim svjetskim vodjama koje su zivjele priblizan, mozda kraci, rijetki i duzi zivot. Ovaj covjek za mene predstavlja olicenje mnogih stvari u svijetu, prvenstveno hipokriziju vlasti, potom svjetsku krovnu organizaciju ciji celni covjek nije mogao biti bolje odabran. Neutralna Austrija, neki naivci je nazivaju prvom zrtvom nacizma [Her Bokerer (ako se dobro sjecam) je (preko 20 godina star) film koji takvi trebaju pogledati ako im je vec lijeno stosta procitati], uredna proslost u drzavnom servisu takve zemlje, ratna istorija koja je pokazala da je poslusan, a cini se i njen dio koji je pokazao da je znao za ratne zlocine ucinile su ga idealnim generalnim sekretarom UN-a. Teorije zavjere kazu da ga je to napravilo poslusnim prema onim koji su znali za njegovu ulogu u grupi armija E, zapadnoj Bosni i Grckoj. Medjutim nije sve tako tajnovito bilo za one koji su htjeli da znaju. Jos je 1947. godine njegovo ime stavljeno na listu potencijalnih zlocinaca u Jugoslaviji.

Proslog vikenda vozeci se pored obale u neposrednoj blizini Golden Gate Bridgea, ugledah u parku ispregradjivana polja, bine i mnostvo zastava. Datum je treci jun 2007. godine, a dogadjaj zbog kojeg je sve to pripremljeno je 'Accenture Escape from Alcatraz Triathlon'. Valjda je razlog dugogodisnji trening u patriotizmu pa sam uspio primijetiti gresku. Trobojka pokojne drzave sa ideoloskim znakom u sredini vijorila se pored brazilskih i americkih zastava. Osjetio sam poriv kao glupi turisti kada puni zanosa fotografisu nesto sasvim trivijalno. Predlozim supruzi da stanemo i slikamo se. Htjedoh sina slikati pored zastave uz koju sam odrastao i koju sam volio iako je ljubav prema zastavi iracionalna, cesto opasna i nadasve nepotrebna.