Juče-prekjuče, dok su automobili puni magistara i doktora slavodobitno jurili kroz tunel prema kamerama, iz auta su kroz otvorene prozore na motkama držane srpske zastave, koje su radosno vijorile i ceo događaj prikazivale u još jačem i boljem svetlu. Ali, u tom masovnom zamahu, desio se incident. Incident nije prijavljen novinarima i televiziji i za njega se saznalo tek kasnije, iz dobro obaveštenih krugova, koji su zamolili da ostanu anonimni, iz razumljivih razloga.
Noć je. Mali, zabačeni krajolik u Srbiji. Brda. Daleko smo od naselja... Sedimo tu, napolju, na vidikovcu, uz vatricu, na drvenim tronoškama, umotani u gunjeve, i pijuckamo šljivovicu. Blaga je, ali greje. Isprva smo stalno zurili u nebo, iščekujući moguću iskru, predznak, ili šta već. A onda smo krenuli u razgovoranciju, šta će biti ako stvarno bude. Rakijica i džaranje vatre postadoše nam zanimljiviji. Najposle, sa priče o smaku sveta sasvim okretosmo na priču o načinu pečenja i kvalitetu rakije koja se caklila u malim staklenim čašama. Ipak, nije da ne bacamo pogled u nebo, koje se na momente čini nekako izmenjeno. Hoćemo li dovoljno trezveni dočekati jutro, pa podne...? I, kad smak sveta prođe, samo da ne bude mamurluka: po tome ćemo znati kakva je rakijica.
. . .
Smak sveta je koristan, makar u pogledu toga što već sama pomisao o njemu kao pojavi nagoni na ona uglavnom potisnuta pitanja o konačnom i beskonačnom, o smislu i besmislu, o svemu što bi se moglo nalaziti s one strane naše saznatljivosti.
Inače, kako javljaju mediji, smak sveta neki su već preživeli. U ovom trenutku, recimo, Novi Zeland je već nekoliko sati izvan „zone opasnosti“. Mada, to može da bude samo povod za neoprezno opuštanje, Jer, ima i ova vest, gde se kaže da smak sveta počinje u sedam ujutro (dakle, par sati nakon postavljanja ovog teksta).
Evropa ćuti, Hrvatska slavi, Srbija tuguje ... Tri sramote.
Kako to da inače veoma osetljiva zapadna Evropa ne vidi šta je neobično u ubistvu oko 2.000 ljudi, mahom staraca, žena, dece .., i u prognavanju preko 200.000 ljudi sa teritorije na kojoj su živeli? Shodno logici dosadašnjeg ponašanja Evropljana, i držanja principa, ne mogu nikako reći da sam iznenađen. Ovo pitanje s početka pasusa je više radi toga što ono jednostavo mora da se pošalje u makar delić etra. Radi obaveze da se to kaže.
To što Hrvatska slavi, takođe nije nikakvo iznenađenje. Evropa dopustila. Neće baš da saučestvuje direktno, ali je dopustila. Kao što je Hrvatsku primila u EU iako nije rešeno pitanje gore pomenutih zločina i čak oko 200.000 proteranih ljudi. Samo ta činjenica je dovoljna da markira ceo odnos EU prema njima, nama... Čast Hrvatske brani jedna veoma hrabra manjina, kroz jasnu i slikovitu kritiku slavljenja Oluje i euforičnog tutnjanja tokom vojne parade.
A ovo, što Srbija tuguje ... To je možda i najbitnije u celoj priči.
Agencija Tanyug prenosi:
" Obamin izaslanik Bajden posetio je tokom ova tri dana Sarajevo, Beograd i Prištinu. Tokom prvog dana, u letnjikovcu na Palama, govorilo se o potrebi očuvanja tekovina prošlodecenijske borbe Srba za svoj vekovni životni prostor. Ispečen je vo na ražnju. Tokom drugog dana, u Beogradu, gledan je propagandni film o NATO paktu i puštani su golubovi mira. Dogovorene su nove povlastice za srpske proizvode od pruća koje SAD sve više uvoze. Trećeg dana su u Prištini predstavnici mnogoljudne populacije srpskih starosedelaca objašnjavali
Увалили споредне премисе. Да.
Уместо питања - А како је могуће да постоје било какви и било чији преговори око тога да ли ће се закон применити? - успешно су се последњих година овде утуриле теме зване - Ко преговара, ко подржава преговоре, зашто преговори, шта кажу ови а шта они о преговорима, где је доручковала пре преговора госпоја x, где је доручковао господин y, чија тетка је пре десет година пржила јаја на око, а чија пре четири, шта се десило на вашару у несмемодакажемо којем месту у ужој Србији, има ли бува у вашарској кутији шибица..? Код нас, у Србији, изборни закон, Устав, оповргава или одобрава група грађана чији су чланови из редова странака опозиције и странака власти? Па, лакше је да играмо клисцерице. Мање кошта, краће траје, забава искрена, резултат јасан и непоколебљив.
Svaki izborni ciklus pojede 4 godine.
Na svake 4 godine država je sve razlupanija i opljačkanija, mi smo 4 godine stariji, u odnosu na svet smo još zaostaliji nego pre 4 godine, vode i livade su nam još zatrovanije, a mladih za 4 godine iz zemlje ode na desetine hiljada.
Zvezdaš sam i nije da ne navijam da se stanje u klubu popravi. Daleko od toga. Ipak, ova slika je, hm, ne baš samo fudbalska.
Čestitam svima koji su izdržali čitavih pet setova ispred tv-ekrana ! Onakvih pet setova! Skoro puna četiri sata.
Ova pobeda u polufinalu US Opena "teška" je skoro kao da je osvojen pehar u finalu !
Svaka čast Novaku na mentalnoj snazi, upornosti...
Ne samo da se ne zaboravi, nego da se istinski, iznova, uživa.
Remek-delo filmske umetnosti. " TRI " - režija Aleksandar Petrović. Film je snimljen 1965. Naredne, 1966. godine, nominovan je za Oskara.