Izvlačenje brojeva i imena završeno:
1. Zoran Stanković
2. Vladan Glišić
3. Boris Tadić
4. Vojislav Koštunica
Ranko Krivokapić ovih dana popravlja trojku iz demagogije, pa ...
Neku je temu za ovaj svoj uradak i karijerni napredak morao da uzme. I, da bi uradak bio ubedljiviji, neke je ljude morao da pomene, rastumači njihov lik i delo... Možda je bolje da nije. No, šta se može. Njegova odluka.
Evo teksta sa B92. Nije loše za porazmisliti. Ovako grčevita odbrana principa slobode zavredela je da se nađe među postovima.
Možda je, tada, moralo,
kako neki kažu.
Ali, danas, ne mora !
Svetski dan Roma. Svež snimak. Istinit.
Ipak... Ipak... - dajmo im šansu.
Opor, siv dan. Ulica pod difuznim svetlom. Bez sata, čovek bi mogao pomisliti da je 7 ujutro, isto tako i da je pola 12, ili da je 4 popodne. I ljudi bejahu nekako u skladu sa tim svetlom koje je isisavalo boje. Krenuo sam u banku, da uplatim neke sitne dažbine. Banka je na uglu. Ka njenim dvokrilnim vratima vodi nekoliko savijenih basamaka. Inače, na tom mestu je trotoar širok. Ima jedna klupa, kanta za otpatke, mali kiosk... Solidan prostor. Nešto skoro kao mali trg. Na klupi su sada sedela tri starca. Ispred njih, očigledno zastavši tu da u beskrajnoj dokolici prozbore koju, još četvorica starijih ljudi. Verovatno su svi, ili većina, penzioneri. Jedan je ruke držao na zadnjici, dvojica u džepovima... Svi ozbiljni, skoro namrgođeni. Nešto su drobili i s vremena na vreme klimali glavama jedan drugom u znak odobravanja. Ali, ta scena je svakidašnja i sama po sebi ne bi bila značajna za ovu priču da nije jedne druge minijature, koja je sa već pomenutim penzionerima činila vizuelni sklop koji je momentalno privlačio pažnju. Na sredokraći između ovih koji su razgovarali i ulaza u banku jedna crna kučka je stajala i dojila štene.
Uz društvo koje svih ovih godina prosto ne može da se otme iz svoje ideološke i skoro svake druge ilovače – kao najlogičnija slika ide svo ovo višednevno većanje oko načina i mesta sahrane, kojim se baviše elektronski i pisani mediji, zatim i zbunjeno građanstvo, pa čak i sama vlada srpska. Tolika posvećenost pitanju, gde će biti sahranjena supruga nekadašnjeg komunističkog diktatora, sa jedne strane deluje pomalo neshvatljivo, no, kad se cela stvar bolje sagleda – to je potpuno uklopljiv dramaturški detalj u ovdašnjoj zagrobnoj tranziciji.
Zvezdaš sam i nije da ne navijam da se stanje u klubu popravi. Daleko od toga. Ipak, ova slika je, hm, ne baš samo fudbalska.
Šta bismo bez našeg RTS dnevnika? E, to se zove javni servis. Pa, zaista. Jer, stvarnost nikad bolja. Posebno juče i danas, tokom predizborne tišine.
Da li vam se čini prepoznatljivim makar nešto u ovom pismu mladog hrvatskog preduzetnika, koji je otprhnuo da živi i radi u inostranstvu, pisma koje je poslao redakciji hrvatskog portala Index.hr i koje je za nekoliko dana postalo hit na društvenim mrežama..? Ko nije video, sada ima priliku. Može se povući jasna paralela između "tamo kod njih" i "ovde kod nas". Ta paralela, kako mi se čini, pokreće jednu opservaciju koja je mnogo bremenitija i komplikovanija od uobičajenih, svakodnevnih konstatacija o birokratizovanom aparatu, parazitizmu i latentnoj destrukciji. Cela stvar je još potresnija nego što se inače čini.
"Pišem vam iz jedne velike europske zemlje u koju sam se sklonio od neučinkovite i tragično loše Domovine Hrvatske. Želio sam nekome prikazati stvarne probleme zbog kojih mladi bježe iz Hrvatske i koji su doista problemi zašto oni koji mogu biti uspješni biraju alternativu.
Новчаница, кованица... Глава? Писмо? Читам неке србијанске "толерантне" паметњаковиће, а по питању хрватског својатања Николе Тесле које се ових дана наставља, кроз стављање лика Николе Тесле на хрватске новце. Неки овдашњи, српски наднационални јапи аналитичари кажу - Шта има везе? Какав је то ниво расуђивања?! Никола Тесла није делио Хрвате и Србе. - Тако је. Није их делио. А зашто их није делио? Па, зато што тада за то уопште није било повода. Не може се причати о теми која не постоји. Тесла није делио Хрвате и Србе, јер није ни сањао да ће га Хрватска "дубока пропаганда" (некад мање, некад више уочљиво, перфидно и директно, корак по корак, али у сваком случају плански) проглашавати да је Хрват, иако је он ко зна колико пута нагласио да је Србин.