Demostracije, tuče, a ni i oružana revolucija nisu delotvorne u državi koja ima jaku vojsku i policiju, i vladara koji je uzurpirao sve poluge vlasti. Neki u Srbiji, koji se predstavljaju kao analitičari društvenopoltičkog života i stanja svesti, ili kao pisci, ili ma koji drugi inetlektualci, nisu bili ratnici koji kroz sopstvenu praksu znaju da ne bi bila moguća Oktobarska revolucija, promena vlasti u Carskoj Rusiji, da se ona dva osnovna državna stuba – Vojska i Policija – nisu našli u totalanom rasulu zbog poraza tokom Prvog svetskog rata. Kao što ne bi bila moguća oružana revolicija i promena sistema vladavine u Jugoslaviji da se nije raspala država, kada je karaljevska porodica sa tovarom narodnog blaga pobegla i živela u Londonu dok je ovde besneo Građanski rat.
Srbija. Godina je 2019. Još jedna zima na izmaku, još jedna garnitura visibaka u izlogu. Visibake niču uredno, u svakogodišnjem ritmu koji izgleda ništa ne može poremetiti. Sa istom upornošću u Srbiji niču i nova obećanja ... iako ni ona prethodna nisu ispunjena. Pa, obećanje je ugodno po one kojima se upućuje. Održava volju, stvara dopamin ... Ali život je neugodan, jer, nestaško, voli da kvari obećanja, tj. da razotkriva njihov ishod. U Srbiji, kad se obećanje i ispunjenje ne usklade, a da bi svima bilo lakše, nastupa televizija, da sliku malo popravi, da ona već izlizana obećanja malo pokrpi i preformuliše, da im doda nove džepove, rajsferšluse, ukrase...
Oseća se kako sadržaj kace vri, čini se još žešće nego ranije. Valjda i zato što je leto ovako blještavo i rekordno vrelo. Veća temperatura, jače vrenje. I sva ona omamljiva, uljuljkujuća isparenja. Tim isparenjima pune se luft-baloni, pa se povremeno puste, da ih svi vide ... Krenimo na stvar. Nego, da ne ulazimo u srž pregovora, u hemijski sastav onog "uspeha" izraženog kroz potpisivanje Briselskog nesporazuma, u briljantno vođstvo od 5:0 srpske turbo-diplomatije, da ne ulazimo ni u nagađanja glede mogućih dogovora koji su u pomrčini odavno postignuti i samo je još neophodno obezbediti vešto kuvanje žabe, kako ne bi iskočila iz sve toplije vode i uprskala već uređenu stvar. Znači, takse. Pregovori su pre godinu-dve bili u nekom uobičajenom, bezličnom i besplodnom stanju. Bili su, pre tog događaja sa taksama.
Tako je: Srbija traži ostanak taksi, a da Priština za uzvrat ukine samoproglašenu nezavisnost i odrekne se tesnih veza sa Amerikom. U najkraćem, to je plan Srbije. A i narod to tako vidi, i tako priča, uz kafu, uz pivo ispred prodavnice ... Šta su takse u odnosu na značajno parče teritorije, i to teritorije sa neizmernim istorijskim i kulturnim nasleđem? Ako baš mora da se bira između taksi i dela teritorije, nema sumnje da se treba opredeliti da takse ostanu, a da se ne daje teritorija, i to takva. Svaki patriota bi tako odlučio. A tu našu štetu od taksi nadoknadićemo u poslovanju sa Kinezima.
Objavljeno na Sretenje. Slučaj ili odranije planirana namera? Neka mala kap je poremetila skladne, skoro porodične odnose? Svejedno. Bitno je da se desila makar kap dramaturgije.
Znam, previše je blogova o sportu ... Ali situacija je takva. Zgusnuti događaji, nacija uprta u loptu ... Da, da, neizrecivo mi je krivo što se sa našim košarkašima izdešavalo ovako. Mnogi su ih već videli kao šampione. To je možda napravilo onu nijansu taktičnosti, manjak sportske napetosti i tuče, dok su protivnici igrali "na život i smrt". Ali, sada im treba dati podršku.
Ako bi se prvi dan leta i Svetski dan muzike spajali u jedno, onda ne vidim podesniju, lepšu formu od „Summertime“, u izvođenju ovo dvoje neponovljivih velikana.
Magija ...
Satiranje novinara u Srbiji, pre svega onih novinara koji brljaju i po onim stvarima koje im "ništa nisu zapele", umesto da gledaju svoja posla, polako se usavršava, iako je delovalo da se u tom savršenstvu nema kud više.