Branku Ć.

      Obično posle ručka, umesto da lenjo odremam na kauču, volim da otvorim The New York Times i potražim novu kolumnu Anthony O. Scott-a. Ima godina fasciniran sam njegovim filmskim kritikama. Gutam ih. Usput proveravam listu programa JDownloader, u kojem svaki tren treba da se okonča daunload poslednjeg filma Lars Von Trir-a. Mislim da sam na Blogu BE92 pročitao da je dobar. Naravno, čekiram i e-mail. Faber and Faber mi redovno elektronskom poštom šalju katalog svojih recentnih izdanja, a tu je i novi link sa portala BBC radija. Baš volim njihov treći kanal, uglavnom slušam intervjue John Tusa sa znamenitim arhitektama, slikarima, rediteljima... A i čiča mi je juče preko Skype-a skrenuo pažnju na jedan zanimljiv tekst u prošlom broju Forreign Affairs-a "The death of Dayton" pa u predstojećim minutama odmora želim i to da istražim. I tako, udubim se, čitam, razmišljam i uživam.

    Ali čim osetim da mi oko počinje da titra - obavezno utrnem mašinu i izađem u dvorište ispred kuće da udahnem malo svežeg vazduha, da pripalim, smirim jednu-dve i odmorim oči od ekrana monitora gledajući neodređeno, u daljinu.

Do maločas je padala kiša i sada se dole, nad rekom, dižu guste, neprozirne magle. U ovo prohladno prolećno predvečerje  predeo predamnom deluje nekako tajanstveno, mistično, gotovo nestvarno i izmišljeno, kao da izranja sa Koređovih protobaroknih slika ili sa stranica Tolkinovog "Gospodara prstenova". Dobro je meni govorio matori - Tarkovski bi, da je živ, evo ovde, oko naše kuće, stvorio bar dva remek dela: jedno na brdu, drugo - pod brdom.

 
"Loši filmovi su me ohrabrivali više nego oni dobri zato što sam mogao da kažem: 'Ne znam mnogo toga o pravljenju filma, ali siguran sam da bih mogao da napravim bolji od ovog.'"

"Iako podsjeća na pokušaj da roman Rat i mir napišete spuštajući se niz tobogan u zabavnom parku, svako ko je ikada imao tu privilegiju da režira film zna da u životu nema mnogo zadovoljstva koja se mogu porediti sa tim osjećanjem."

Stenli Kjubrik

Na planeti Zemlji vjerovatno ne postoji niti jedan ozbiljan reditelj ili istinski ljubitelj filmske umjetnosti koji nije pogledao bar jedan film, po mnogima ako ne najboljeg, onda najinovativnijeg i jednog od najkontroverznijih reditelja u istoriji filma, Stenlija Kjubrika [Stanley Kubrick (1928-1999)]. Pojedinačne detaljne analize većine njegovih filmova zaista bi zasluživale i zahtijevale znatno veći prostor od jednog bloga a ja sam se trudio, pripremajući ovaj opširniji tekst o Kjubriku čitanjem knjiga, tekstova i intervjua te gledajući filmove i dokumentarce, da spomenem samo najvažnije i meni najzanimljivije stvari vezane za njegov život i rad.

   Stenli Kjubrik je rođen 26. jula 1928. godine u Bronksu, Njujork u porodici američkih jevreja, austrougarskog porijekla. Njegov otac Žak je bio ljekar tako da je Stenli odrastao u udobnom okruženju srednje klase u Bronksu gdje se i školovao. Kao tinejdžer, polaznik srednje škole Taft, izuzev fizike, nije pokazivao veliko interesovanje za učenje (često je prepisivao tuđu domaću zadaću te je čak pao iz engleskog jezika) i sa veoma lošim prosjekom ocjena po završetku mature nije mogao da konkuriše niti na jedan ozbiljniji koledž da bi nastavio školovanje. Umjesto da radi školske zadatke, nakon što mu je otac poklonio fotoaparat, Kjubrik se kao srednjoškolac samostalno obrazovao na polju fotografije i još je prije mature uspio da časopisu Luk (Look) proda svoje dvije foto-priče i vrlo brzo sa svojih sedamnaest godina dobije prvi posao u Luku kao fotograf u kojem provodi punih pet godina (1946-1951) tokom kojih, oslobođen školskih stega, počinje mnogo da čita po slobodnom izboru i potpisuje preko 300 fotografija od kojih se preko stotinu danas čuva u kolekciji Kongresne biblioteke u Vašingtonu (Library of Congress) a neke od njih, u kojima se prepoznaje izuzetan talenat za pričanje priča i osjećaj za trenutak, mogu da se vide ovdje.

 

40767_1555086153071_1112714589_31683410_6138997_n.jpg"Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."

Đorđo de Kiriko [Giorgio De Chirico],
časopis „Valori plastici", Rim 1919.

"K L I K !"

Nepoznata država. Nepoznat grad. Radna soba u jednom stanu u višespratnoj stambenoj zgradi u ulici nepoznatog naziva. 03:16. Petak. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. Prostorija je, čini se, u kreativnom neredu - na radnom stolu su papiri, olovke, pita s mesom, otvoren jogurt u flaši; tu su i stolica, police za knjige, niski stočić i trosed. Na trosedu upetljan u kablove laptopa, skvrčen spava bloger. Na drugoj strani ćelav, nabildan i namršten čovek u ranim četrdesetim, odeven u crnu kožnu jaknu sedi na radnoj stolici u uglu sobe. U jednom trenutku ćelavi pogleda na sat, ustane, upali svetlo i otvori prozor. Bloger se probudi, ugleda ćelavog i ukoči se. Šok. Na licu mu se vidi da u tom trenutku nije u stanju da prozbori niti jednu jedinu reč - prosto zanemi od straha. Kroz otvoren prozor čuje se kako, negde dole, na ulici ispred zgrade, gradska komunalna služba prazni ulične kontejnere za smeće.

 

10634_1242280653129_1112714589_30806722_805734_n.jpg

- U redu... aam... želio sam da vam... aam... pustim nešto od vesele horor muzike koju sam radio ali... aam... sam se predomislio i zbog toga vam... aaam... neću ispričati ni crnohumorni vic da vas oraspoložim... Kao što vidite... aam... ovdje imam video kameru marke South Park... nije moja, posudio sam je od ovog... aaa... kako se zove... ovaj što mu sestra radi u bioskopu i opsjednuta je fetišizmom mašina, ona je Zdenka a on se zove... amm onaj, aamm, nije ni važno, sjetiću se, ovaj, posudio sam kameru aaam, pa ćemo svi zajedno, ako ste raspoloženi, pokušati jedan mali... aaam... mali blog eksperiment. Ovaj aaam, mislim, nisam napisao nikakav scenario, nikakav plan, imam tu... aaam... jednu interesantnu zamisao koja mi je tako došla jedne... aam... tople ljetne večeri dok sam... u kuhinji prao suđe... u stvari ne... aammm... malo prije toga sam pripremao krompir pečen na luku i osluškivao...aammm... kako lagano...aam ti krompirići koje sam prethodno brižljivo aamm... isjeckao na male, male, sićušne komade aam različitih oblika, znate, poput srca, paralelepipeda, amm, modela nekih monumentalnih građevina jednostavnih oblika, tipa, amm egipatskih mastaba ili piramida u razmjeri jedan naprema otprilike pet hiljada jer... amm... u principu za neka znamenita Wagnerova i Olbrichova ostvarenja amm bečke secesije koju gotivim, nisam imao aamm... vremena... dakle osluškivao sam kako ti moji krompirići fino škvrguckaju u tavi...

 

188682_1848895898131_5577023_n_zps9fc8380a.jpg

 piše: Džim Džarmuš

 Pravilo br. 1

Nema pravila. Postoji onoliko načina da se napravi film koliko ima i potencijalnih filmadžija. Film je slobodna forma. U svakom slučaju,  lično se nikada ne bih usudio da bilo kome kažem šta da radi ili kako da radi. Za mene je to kao da govorite nekome kakvo treba da bude njegovo religijsko opredjeljenje. Jebeš to. To je protiv moje lične filozofije - više koda nego li seta "pravila". Stoga, zanemarite "pravila" koja trenutno čitate i umjesto toga smatrajte ih samo kao moje bilješke namjenjene meni. Svako bi trebao napisati svoje sopstvene bilješke pošto ne postoji jedan način da bilo šta uradite. Ako vam neko kaže da postoji samo jedan način, njihov način, bježite što je moguće dalje od njih, i u fizičkom i u filozofskom smislu.

 


jim_jarmusch_372x2801.jpgU ekskluzivnom intervjuu za magazin The Skinny, kultni filmadžija Džim Džarmuš [Jim Jarmusch], razgovara o svom tajanstvenom novom filmu „Granice Kontrole" [The Limits of Control], o njegovom poslednjem muzičkom projektu Bad Rabbit, i o tome zašto je istraživanje naše svesti "neotuđivo pravo".

U intervjuu za Njujork Tajms Tom Vejts [Tom Waits] dao je čuvenu izjavu da "Ključ... ličnosti Džima [Džarmuša] leži u činjenici da je osedeo kada je imao petnaest godina. Kao rezultat toga, on se uvek osećao poput emigranta u svetu tinejdžera. On je još od tada emigrant. I svi njegovi filmovi govore o tome."

 
2010-02-19 20:39:45
Film

[41] INTERVJU: LARS FON TRIR

bojan ljubomir jugovic RSS / 19.02.2010. u 21:39

149233_1689602275890_5565581_n_zps06cc8f1a.jpg

Zamršena karijera danskog provokatora Lars Fon Trira [Lars von Trier] možda bi mogla dobro da se sumira izrazom "Vladavina haosa" [Chaos reigns] potvrdjenim neočekivanim izvorom u njegovom novom filmu "Antihrist [Antichrist, 2009.] koji se trenutno širi kulturom poput svinjskog gripa.

 

 

 

 


01.jpg     Pripremao sam za blog jedan kraći prevod intervjua reditelja Vernera Hercoga ali me sinoć gledajući Dnevnik RTRS-a pogodila priča mojih sugrađana, Snježane i Vitomira Gajić iz Banjaluke, čije su ćerke Tatjana [19] i Milana [17] oboljele od surove bolesti Lafora, vrlo rijetkog progresivno neurološkog oboljenja koje napada dijete u ranoj adolescenciji, najčešće u 15. godini, oduzima mu kompletno ljudsko dostojanstvo [Lafora se karakteriše intelektualnim narušavanjem, mioklonim napadima (nekontrolisano trzanje mišića), usporenošću razmišljanja i govora (po koja riječ uz veliki napor), cerebelarnim simptomima (nestabilnost u hodu), prikovanošću za krevet itd.], neizbježno vodi u progresiju i fatalan kraj u roku od 2-10 godina.

      Trenutno još nema lijeka ni tretmana za Laforu. Pošto je rijetka - klasifikovana je kao "siroče" bolest - istraživanje Lafore nije interesantno ni farmaceutskim kompanijama ni vladama zbog relativno malog broja pacijenata, i sav finansijski teret istraživanja pada na pleća roditelja, rodbine i prijatelja oboljelih [Udruženje Nada za Čelzi], kao i svih onih koji su voljni da finansijski pomognu istraživačke radove u par centara [Toronto, Los Anđeles...] čiji naučnici smatraju da imaju dobru platformu za rad [znaju već 3 genske mutacije odgovorne za bolest] i sigurni su da su na dobrom putu.

      Ovdje u Banjaluci od 1. maja pokrenuta je humanitarna akcija za skupljanje sredstava za Tatjanino i Milanino liječenje i građani Bosne i Hercegovine koji žele da pomognu mogu da doniraju 1 KM pozivom na broj 1413 [akcija traje do 31. maja].

 
 
Ovaj blog neka bude prostor u kojem ćete u narednih sedam dana,
naravno ukoliko budete voljni i raspoloženi, moći ostaviti zapis, skicu,
opis nekog događaja/atmosfere iz nekog svog sna/košmara kojeg se sjećate.

[B]

 
2012-03-02 17:48:16
Film| Kultura| Umetnost

[72] 89 mm od Evrope

bojan ljubomir jugovic RSS / 02.03.2012. u 18:48

F33_zps86d8e550.jpg      U Brestu (poljski Bžešć) na Bugu, na granici između Poljske i Bjelorusije, svakoga dana radnici na željeznici prebacuju na drugi kolosijek međunarodne vozove jedan za drugim kako bi mogli da idu dalje kroz teritoriju bivšeg SSSR na širim šinama. Neznatna razlika od nepunih 9 centimetara između širine pruge od 1435 mm, kojom saobraćaju vozovi u Evropskoj uniji i one od 1524 mm kojom saobraćaju vozovi u današnjoj Zajednici nezavisnih država otkriva u ovom pravom biseru kratke forme, kako to primjećuje Marek Hendrikovski [Marek Hendrykowski] u svojoj knjizi „Umetnost kratkog filma" [Clio, Beograd, 2004], „tako duboko tuđinstvo, koje nevidljivim zidom deli dva različita sveta." Dok voz na relaciji Pariz-Moskva ulazi u stanicu, kamera slika kontrast između lijepih i veselih lica putnika, koji znatiželjno izviruju sa prozora kupea, i umazanih lica željezničkih radnika koji svakodnevno rutinski obavljaju veoma težak posao... Efektna filmska metafora o susretu Zapada sa Istokom, dokumentarni kratkometražni film poljskog reditelja Marcela Lozinjskog [Marcel Łoziński] dobitnik je brojnih nagrada na festivalima kratkog filma a bio je nominovan 1994. i za Oskara u kategoriji dokumentarnog kratkog metra. Dakle, jedna  preporuka za ljubitelje male filmske forme.

 

bojan ljubomir jugovic

bojan ljubomir jugovic
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  27.01.2007 VIP izbora:  59 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana