U prethodnom tekstu [72], listajući knjigu Hendrikovskog, uzgred smo se osvrnuli na par primjera kratkog filma iz prošlosti, sada, zahvaljujući portalu UserFarm, globalnoj mreži video stvaralaca i njihovom nedavno održanom onlajn konkursu za najbolji video rad u nekoliko kategorija [muzički spot, animacija, reklama, dokumentarni, eksperimentalni i kratkometražni film] pred nama su pobjednički radovi, u izboru žirija, koji su osvojili novčane nagrade u iznosu od 1000 evra. Pošto sam i sâm konkurisao, pored ishoda zanimale su me teme, filmski jezik kao i tehnički nivoi realizacije filmova, posebno u poslednje dvije gorenavedene kategorije.
Tena Štivičić
Dobrim poznavaocima pozorišne scene Tenu Štivičić ne treba posebno predstavljati: ona je priznata hrvatska dramska spisateljica koja dugi niz godina živi i radi u Londonu i čiji su dramski tekstovi izvođeni na scenama brojnih renomiranih pozorišta širom regiona i Evrope. Za širu čitalačku publiku njena zaista impresivna biografija, koja uključuje mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, biće ispisana na kraju ovog teksta u kojem ću se uglavnom baviti "sporednom" Teninom djelatnošću koja se sastoji u, sad već dugogodišnjem, pisanju kolumni za zagrebački ženski časopis "Zaposlena". Par tih tekstova su svojevremeno objavljeni i na Teninom blogu upravo ovdje na Blogu B92 krajem 2006. godine sa vrlo pozitivnim prijemom kod publike a vremenom su objedinjeni i publikovani kao zbirke kolumni "Odbrojavanje" (Profil, 2007.) sa predgovorom urednice časopisa "Zaposlena" Ane Gruden, "Vrag ne spava" (Profil, 2010.) sa pogovorom uglednog književnog kritičara Zdravka Zime i "Pepeljugino maslo" (Hena com, 2016.) za koju poznata književnica Dubravka Ugrešić kaže: "Tena Štivičić ovom knjigom pokazuje da je savladala majstorstvo kolumne."
Jednodnevni događaj „Kunstfilmtag“ (Dan umjetničkog filma) se 10. novembra po četvrti put održao u Diseldorfu. Ovogodišnja tema „Jezik je kuća u kojoj živimo“ (Die Sprache ist das Haus in dem wir leben), koncept osnivača događaja Suzane Fazbinder (Susanne Fasbender) i umjetnice Katarine Šmit (Katharina Schmitt), u zaista raznovrsnom programu - sastavljenom od uvodnog govornog čina, projekcija dugometražnih dokumentarnih filmova kao dodatka, u glavnom programu je donijela gotovo stotinu kratkometražnih video radova lokalnih i međunarodnih stvaralaca koji su tog dana prikazani od podne pa sve do ponoći u teatar sali zgrade umjetničkog udruženja Malkasten (na slici).
Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.
Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao
Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.
Prošle sedmice, ovdje u Banjaluci, u Muzeju Savremene Umjetnosti Republike Srpske [MSURS] otvorena je multimedijalna izložba „Slika/vrijeme" [Image/Time] trebinjskog umjetnika Igora Bošnjaka, koji, kako piše u najavi događaja „svojim radovima reaguje na savremenu umjetničku i društvenu scenu Bosne i Hercegovine". Pošto nisam bio u prilici da odem na otvaranje [da budem iskren uvijek više volim u miru i tišini, ako je ikako moguće sam, da uživam u nečijem stvaralačkom radu] svratio sam danas do - očekivano - potpuno praznog MSURS i odgledao nekoliko radova ovog autora koje bih, zbog zanimljivog sadržaja kao i dostupnosti na internetu, vrlo rado podijelio sa blogerima.
Od otprilike desetak video radova prikazanih na izložbi koja će trajati do 15. maja, za blog sam izdvojio tri: „BHS" , „13 photos" [13 fotografija] i „Contemporary Cemeteries" [Savremena groblja] a sa zvaničnog sajta umjetnika [www.igorbosnjak.com] beskrupuloznim poštovanjem njegovih, kako tamo šaljivo stoji, copylefts-a, preuzeo sam transkript rada „C-FIS" [2007] koji problematizuje pitanje identiteta a može i da posluži kao svojevrsna lična karta ili autopoema autora.
Singrlice, ženska vokalna grupa osnovana 2006. koju čine djevojke iz Samobora i Karlovca, na nedavno održanom 18. Porinu u Biogradu [muzička smotra za diskografske nagrade] nagrađene su u kategoriji najboljeg etno albuma u 2010. godini za svoj drugi album „Made in Tradicija" [14 tradicionalnih pjesama iz raznih krajeva Hrvatske izvedene u savremenim aranžmanima]. Veoma mi se dopalo ono što sam čuo, mislim da vrijedi poslušati i evo mog izbora za blog - međimurska popevka „Mamica su štrukli pekli" i „Izvir voda" iz Dalmatinske Zagore.
Iako je jedva zakoračio u svoje tridesete, meksički glumac Gael Garsija Bernal potvrdio se kao jedan od najodvažnijih i najuspešnijih glumaca svoje generacije. Od dva uzastopna proboja sa filmovima "Pasji Život" [Amores Perros] iz 2000. i "I ja tebi kevu" [Y Tu Mamá También] iz 2001. godine, Bernal je od tada sarađivao sa svetskim filmskim gigantima u raznolikim projektima
Večernji program ugledne prestoničke radio stanice, nedeljno izdanje veoma popularne ozbiljne talk show emisije koju uglavnom sluša srednjovečna i starija publika.
Specijalni gost emisije Svetislav, uspešan, uvažen i međunarodno priznat kompozitor i kant-autor koji živi i radi u inostranstvu, kroz prijatan razgovor sa Isidorom, urednicom i voditeljicom emisije, ekskluzivno - premijerno predstavlja većinu numera sa svog novog kompakt diska koji tek treba da se nađe u prodaji na domaćem tržištu. Međutim, tokom emisije,