Nedavno je moj omiljeni lik preprodavač karata Sebastijan Jašarević Sutko, šalu na stranu - naš proslavljeni reditelj, održao govor na Institutu za međunarodne i razvojne studije u Ženevi (Graduate Institut Geneva) na temu multikulturalizma i za čitaoce Bloga B92 donosim prevod njegovog izlaganja uključujući pitanja publike kao i Kustine odgovore na njih.

MULTIKULTURALIZAM DANAS - DA LI ZAISTA POSTOJI?

Andre Libič, moderator: Dobar dan dame i gospodo, ovdje smo da čujemo Emira Kusturicu, koji je jedan od najpoznatijih filmskih stvaralaca u poslednjih trideset i više godina; osvojio je brojne nagrade, Zlatnu palmu u Kanu, dva puta, prvi put za jedan od njegovih ranih filmova "Otac na službenom putu" koji je bio kritika Titove Jugoslavije a drugi put kada je osvojio Zlatnu palmu bilo je to sa filmom "Underground" koji je bio alegorija o raspadu Jugoslavije. On je takođe kontroverzna ličnost, što neki od vas bez sumnje znate i izabrao je danas da priča o multikulturalizmu, temi koja je od velikog značaja za Institut. Institut ima veliko zadovoljstvo da ga primi, njegova posjeta se poklapa sa misijom Instituta koja se sastoji u tome da se obezbjedi platforma za različita viđenja a Emir Kusturica će bez sumnje ispuniti tu misiju. Isplanirali smo sledeći format: on će pričati nekih 20 minuta, poslije toga ću ja započeti diskusiju i onda ćemo otvoriti prostor za pitanja publike. Ponavljam - pitanja. To će nas dovesti do završetka njegovih opažanja koja će trajati do 16 časova. Mnogo vam hvala. Dobrodošli, gospodine Kusturica!

Nema posebnog povoda zašto želim da pišem o našem pok. profesoru Branislavu Stojanoviću, profesoru beogradskog Arhitektonskog fakulteta, arhitekti, koji je i nama na fakultetu u Banjaluci predavao projektovanje stambenih i javnih zgrada. Ovih dana sam ponovo prelistavao i pomalo čitao neke meni drage knjige koje sam pročitao u svojim dvadesetim i između brojnih naslova naišao sam na knjigu "Iskustva prošlosti" uglednog profesora sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Miloša Perovića u kojoj je na jednom mjestu publikovan i urbanistički rad iz osamdesetih pok. profesora Stojanovića. To je otvorilo razna sjećanja na profesora i njegova predavanja o kojima, pored usputnog pregleda isključivo zgrada koje je projektovao u Banjaluci, želim da kažem par riječi onako kako sam ih ja lično doživio i upamtio.

- "I'm not gonna put up with that. I'm gonna do what I wanna do and that's it. What do you think I should do?"

                                                                                                   

Kako postoje mnogobrojna izuzetna ostvarenja u filmskoj umjetnosti, isto tako postoje i brojni filmovi koji su katastrofalno loši. Za jedan od najgorih filmova u istoriji, prema mnogim filmskim kritičarima i postojećim top listama na tu temu, konkuriše prvijenac Tomija Vizua (Tommy Wiseau) "Soba" (The Room) snimljen 2003. godine u kojem reditelj, pored toga što potpisuje i scenario i produkciju, tumači i glavnu ulogu.  Interesantno je da mi je pažnju privukao, na jednom ne tako očekivanom mjestu, tokom čitanja teksta koji se bavio izabranim kultnim filmskim ostvarenjima koje bi svako onaj ko želi postati filmadžija trebao da pogleda. Naime, "Soba" se probila na listu kultnih filmova kao djelo koje treba obavezno pogledati da se spozna šta sve nikako ne treba raditi tokom pravljenja filma.

            Pripremajući ovu temu doslovno sam plakao od smijeha (otud i želja da podijelim iskustvo sa blogerima) surfajući internetom u potrazi za informacijama i moram reći da iako film (još uvijek) nisam odgledao u potpunosti, u ovom prikazu, koji se mahom bazira na odabranim insertima (link1 i link2) i na par tekstova uključujući i Wikipediju, prepričaću čitavu radnju filma, tako da svima onima koji žele pogledati "Sobu" bez prethodnih spojlera savjetujem da preskoče ovaj blog.

Duboko me je ražalostila tužna vijest, koja je danas stigla iz Beograda, da je jutros naš poznati muzičar i slikar, Dalibor Popović Mikša (1980-2017), nažalost preminuo od poslijedica srčanog udara. Mikša i ja nismo bili prijatelji, ali smo se poznavali preko zajedničkih drugara i redovno sretali i pričali najčešće na njegovim mnogobrojnim svirkama u Banjaluci (posebno mi je draga jedna brucošijada na Tehnološkom fakultetu) i u Prnjavoru (u Domu kulture i u pabu 5 Lampi). Veoma sam poštovao rad njegovog matičnog rok benda Tattoo iz Prijedora, sa kojim je jedne godine osvojio Zaječarsku gitarijadu i u kojem je stvarao autorske pjesme kao pjevač i gitarista a posebno mi se dopadala njegova uloga saksofoniste u odličnom banjalučkom fjužn džez sastavu WD40 (Tovirac, Stupar, Boček, Gaćeša i Mikša).  Te njihove višesatne raskošne svirke prepune odličnih improvizacija rijetko sam propuštao a zahvaljujući Liboru, gitaristi i zajedničkom prijatelju, na njihovom repertoaru našla se i jedna tema koju sam komponovao i koju je Mikša izvodio na saksu. Sjećam se, nakon jedne svirke u kafiću Mr. X mi je prišao sa srdačnim osmijehom na licu, pružio ruku i rekao: "Odlična tema, svaka ti čast!" i to je do dan danas ostao možda najveći kompliment koji sam ikad dobio kao muzičar.  Prateći njegov slikarski rad, za Mikšu sam jednom prilikom napisao da je jedan od najtalentovanijih ljudi iz moje generacije a to i dalje iskreno mislim. Njegovi akvareli koje sam pratio preko interneta a koji su izlagani na brojnim izložbama, redovno su me ostavljali bez daha. I dok smo mi daleko manje talentovani pokušavali da eto nešto tu i tamo napravimo on je to prosto živio i bio.  I u muzici i u slikarstvu, sa podjednakom strašću i ljubavlju prema stvaranju. Danas je zaista tužan dan posebno za nas s ove strane Drine, za našu kulturu i umjetnost jer je otišao jedan od najboljih. Moje iskreno saučešće njegovoj porodici, prijateljima, kolegama i sabraći iz grupe Tattoo.

Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.

     Izgleda da već ima tome decenija i kusur godina kako je naš ugledni pisac David Albahari u saradnji sa prijateljima priredio drugo izdanje knjige istovjetnog naslova (Gramatik, Beograd, 2004). Zakašnjeli ali dobri (bolje ikad nego nikad!) vjetar slučajnosti juče ju je nanio i u moj vidokrug te sam je, odmarajući od kojekakvih trica i fajlova, odlučno tjerajući egzistencijalne mušice sa mentalne trpeze, jutros na gradskom trgu pročitao gotovo u dahu, markirajući izabrane priče i ispijajući poduže kafe produžene s mlijekom i svježinom ranog jutra u bašti jedne lokalne kafeterije.

"Muzika se najbolje opisuje muzikom, rečima se može reći da je to kao kad prstom kojim svirate uštinete lopticu iz koje izleprša hiljade divnih i divljih boja." Radomir Mihailović Točak, 1976.

Upotrijebio sam ovaj isti citat poprilično davno na ovom blogu kad grupe Smak i recentnijeg nabujalog interesovanja (ako, ako!) za njihovu muziku nije bilo ni u tragovima i evo ponavljam ga u ovoj čudnovatoj prilici kada upravo zahvaljujući tom (opravdano) nabujalom interesovanju za muziku legendarne grupe možemo da čujemo kako uživo zvuči prvi dio kompozicije Arija dajmond, gotovo 40 godina kasnije. (Originalna numera, posvećena jednom specifičnom modelu gitare, snimljena je i objavljena na solo ploči "R.M. Točak", davne 1976. godine u izdanju ZKP RTLJ i citat sa početka je preuzet sa omota upravo te ploče.)

Dakle, karte su bile unaprijed rasprodate, velika sala je bila dupke puna uključujući i mjesta na sceni jer očigledno postoji publika koja itekako zna da cijeni ono što je dobro. Nažalost nisam bio i za sve nas koji smo propustili pronalazim i dijelim snimak.

Naravno, po ko zna koji put, fascinantna je (i blagoslovena bila) sva ta umreženost i dostupnost: crtuljim nešto i lagano na sluške preslušavam snimak sa minulog koncerta u Kolarčevoj zadužbini i u trenutku kada počinje Vasilov "Ohrid", tu negdje oko 34:20, kad 'Zulfikar-paša' na snimku na trenutak skloni prste sa dirki klavira  - onaj realni Bojan Z mi, tim istim prstima na tastaturi, preko svoje istoimene zvanične fb stranice odgovara na pitanje kako se zove njegova kompozicija na početku najave novog mu projekta "Modern Times" (2015)  a interesuje me pošto se u njoj nalazi još jedan stvarno simpatičan omaž Točkadiji i grupi Smak [u pitanju je, kako kaže, "August song" sa nagovještajem (iliti referencom) na gitarsku i bas liniju "Satelita" (1976)]  

„Filmovi koji su univerzalni i vanvremenski"

piše: Birgit Heidsiek

6. Septembar 2014, Venecija
Sinevropa se sastala sa švedskim rediteljem Rojem Andersonom [Roy Andersson] da razgovara o njegovim izvorima inspiracije i o tome kako je finansirao svoj najnoviji film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju" [A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence (2014)]

  Sastav na temu laganu, što bi rekao gos'n Sveta Čerevićan, elem, ima nekoliko mjeseci kako sam slušao Bajkina, frontmena relativno afirmisanog i uspješnog kikindskog sastava DrvoTruo, kao gosta emisije na tamošnjoj lokalnoj radijskoj stanici koji je govorio o tome kako je zajedno sa određenim brojem sugrađana, mahom