B92 Blog

Ne zna se oko čega su se te večeri posvađali Žorž i njegova djevojka, ali se zna da se jedan automobil u ranim jutarnjim satima, doduše davno pre samog svitanja, zaustavio ispred benzinske pumpe.
Trebale su Žoržu cigarete. Da, ima već dugo kako se odlučuje prestati, ali sad mu je toliko izvadila živac da mu je trebala ta cigareta više od ičeg. Pušači uvijek nađu razloga za tu cigaretu, doduše neki se razlozi čine uvjerljivijim od drugih. Samo što je Žož gurnuo vrata, a cipela sa povećom štiklom nemilosrdno je stisnula papučicu gasa, dok je druga noga odpustila kočnicu. Motor kao pušten sa lanca praćen škripom guma prekinuo je tišinu ulice.
Opsovao je Žorž nešto sočno, vjerovatno na srpskom, dok se miris guma i sagorelog benzina širio unaokolo.
Dvoje ljudi koji su sjedili u kolima parkiranim tik do pumpe prvo su sve čuli, zatim i pogledali u pravcu gdje je Žorž stajao. Na vratima njihovog beskrajno čistog forda šljaštila su bijela slova na plavoj liniji pod osvetl

Izlazi Žorž iz kafane koja liči na brod. Terasa je ogromna i ustvari ima oblik palube. Bilo kako bilo, njegov hod je ostavljao utisak kao da se stvarno kreće po palubi nekog broda na nemirnom moru te ga vjetar tera čas lijevo čas desno. Vjerujem da se i Žorž osjećao kao da ima morsku bolest. A kako i ne bi, još sunce bijaše visoko kad je bacio sidro iza jednog od mnogobrojnih šankova. Vjerovatno o svemu ovom vam pisao ne bih da našeg "mornara" nije spazio lokalni šerif koji je svratio čisto da provjeri poštuje li se zakon države Teksas i da li su gosti orni da napuste ovaj brod na suvom.
Pratio je šerif Žorža svojim sigurnim korakom do parkirališta, a onda kad je se Žorž latio džepa, zastavši pred vratima svog pick up kamioneta, šerif ga upita:
"Mogu li da vidim tvoje ključeve?"
U sekundi se Žoržu prestalo vrtjeti u glavi kad je, okrenuvši se iza sebe, ugledao šerifa.
Sad nije bio siguran jesu li dvojica il' samo jedan, ali kao da je to pa i imalo mnogo značaja.

Iako je prošlo podosta vremena pamtim to kao da je bilo danas.... Tražim učionu 204. Znam da je tu negdje. Brojke na malim učionama ipak nisu toliko male, a moj nos ipak nije toliko velik, pa mogu dovoljno da se približim; aha evo room 204.
Žena srednjih godina sjedi za stolom koji je okupirao maltene cijelu učionicu, dok je sa lijeve strane dovoljno mjesta da se stoji ispred table koja je zauzela cijelu jednu stranu zida.
Hy! How are you?
Dobro, hvala.
Ti si zakazao da trebaš pomoć oko engleskog?, upita žena skidajući naočale i zatvarajući knjigu ispred sebe.
Da, imam neki papir da predam pa treba mi vaša pomoć oko gramatike.

Ovih dana pravo se užarilo na blogu. Ustali valjda neki blogeri na lijevu nogu. Hm, zašto lijevu?

Koliko je vas pročitavši naslov mog bloga "lijevu nogu" poistovjetilo sa lošim danom ili lošom voljom, a koliko nije napravilo nikakvu paralelu? Loš sam u klađenju, ali ovog puta slobodno mogu reći da bih dao desnicu ruku da je ovih prvih ogromna većina. Hm, zašto baš desnu? Tako se valjda kaže, a i iskren da budem, meni to odgovara jer ionako ja sam jedan od 10% populacije kojemu je lijeva ruka bogami em jača em korisnija.

Doduše od moje pete godine branjeno mi je da šaram bojicama lijevom, da jedem lijevom i najteže mi palo što sam gitaru morao okretati kako mi pasalo nije. Sve u svrhu toga da bude "prestolonasledniku" valjda lakše u svijetu koji je, kako je moja doktorka mami objasnila, ipak pravljen za desnoruke. 

Fascinantno je koliko traje stigmatizacija lijevorukih ljudi da je u gotovo svim kulturama, etničkim i religijskim zajednicama negativan kontekst lijeve

Prošlo je skoro deset godina kako sam napustio rodni kraj i šest godina kako sam prešao okean. Tog hladnog decembarskog jutra 2005. ukrcao sam se na voz koji će samo par sati poslije postati vlak.

Stotinu slika vrzmalo se po glavi od onih lijepih iz djetinjstva do onih ružnijih iz 95. Našao sam svoje mjesto u  kupeu, još uvijek voza, koji se spremao poći prugom koja većim svojim djelom prati  autoput  nekadašnjeg i danas tako ironičnog naziva bratstva i jedinstva.

Do mene je sjela gospođa čija odjeća nije ostavljala nimalo sumnje na posao kojim se bavi. Hm, možda posao ovdje nije baš najprikladnija riječ pošto se radilo o časnoj sestri. Bila je veoma učtiva i ljubazna što se uvijek i očekuje od ljudi koji su svoj život posvetili onom u čega iskreno vjeruju. Doduše to ne znači da mi običniji smrtnici imamo  pravdanje za neučtivost.

Pričali smo neobavezno i nisam rekao da ja ustvari dolazim iz SAD, i da nakon deset godina po prvi put putujem u zavičaj.

Bilo mi je malo i krivo zbog

Bio sam treći, ili možda četvrti razred osnovne, više se ne sjećam tačno, kad sam "otkrio" svoje vanzemaljsko porijeklo. Suviše odrastao da bi povjerovao u priče o rodama, a opet previše maštovit da povjerujem da me mama rodila.

Imao sam prlično neobičan hobi koji sam upražnjavao vraćajući se iz škole. Ne, nije to bilo brojanje bandera, ili koraka, već gledanje automobilskih točkova. Znate onaj fenomen kad gledate u točak pa vam se najednom čini kako se isti okreće u "pogrešnu" stranu pa na sekundu čak i stane. Sad, dal' se meni previše zavrtilo u glavi, ali tog sudbonosnog podneva, ničim izazvan, pomislio sam kako su i točkovi i ceste nešto nazadno. Ne, nisam mislio da su ceste loše pune rupa, nije da takvih nije bilo,   niti sam mislio na loše marke automobila. Jednostavno, točak mi se učinio u tom trenutku nevjerovatno starim te odavno prevaziđenim djelom prevoznog sredstva.

Čim sam ušao na vrata, kome prvom reći ovakvo saznanje nego baki koja me je ispraćala i doče

 Ako ste čitalac dnevne štampe i politika je vaša svakodnevna  potreba, vaš imuni sistem za nerviranje dostigao je zavidni nivo otpora ka ljudskoj gluposti. Ako pak nije , manite se ćorava posla, barem na nekoliko dana. Ja teško pravim te višednevne pauze od politike i uprkos prlično razvijenom imunom sistemu za nerviranje neke vijesti me jednostavno izbace iz kolosjeka. Čitam kako je novoizabrani američki predsjednik povodom prvog  jubileja (sto dana  predsjednikovanja   ) održao konferenciju za novinare. Na pitanje o emigraciji predsjednik Obama govori kako treba uložiti više napora i sredstava u  učvršćivanje i izgradnju granice prema Meksiku.  Onomad u novinama pročitah da su,gle čuda, uhvatili ilegalno doseljene Meksikance , među  radnicima  koji grade  možebit  novi  kineski zid na granici sa  južnim susjedom. Ovaj paradoks govori jasno da problem nije u visini zida,pardon žice,  već negdje drugdje.  Naravno nerviram se. Obama priča isto kao Bush.  Izabrali smo novog predsjednika, a ovaj zadržao  s

Kreativnost u učionama je tema o kojoj se mnogo priča, ali koliko je to ustvari tabu tema za mnoge učitelje, i da li je uopšte ima među školskim klupama? O tome, mnogo više i lijepše pisala je Mashha u svojoj priči, a meni je pripalo zadovoljstvo ugostiti je.

Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući. Glasni udarac drvenerije o stepenice te kotrljanje po istim probudilo bi i mene, a kamoli ne osobu lakog sna, tj moju mamu. Ne samo da sam se to veče vratio prije nego što su moji i zaspali, nego sam odlučio otići u svoju sobu i zaspati prije, za mene nevjerovatnih, 10 naveče.

Prije svitanja tog prvog maja 1995 bio sam budan. Ne zato što sam predhodnu noć legao rano. Ne, nije me probudio ni glasnodrndavi autobus ispred ko