Putovanje prstom po atlasu od Toronta do Rodosa se prekida na ivici desne strane, usred Atlantika, saceka okret lista, prelazi na sledecu stranu i nastavlja ka donjem desnom uglu Evrope. Prst je nesrazmerno veliki prema svetu zbijenom na stranice jedne knjige. I sam kao da je izasao iz neke knjige, i pokazuje velicinu poduhvata. Ni komercijalni letovi ni nebo izukrstano avio linijama ne umanjuju velicinu, prst istice. Vazne su takve perspektive. Velicina sveta i velicina pojedinih poduhvata zahtevaju malo tisine i refleksije s vremena na vreme.
Na Rodos smo isle na poziv jedne kolosalne Grkinje.
U petak 20. decembra 2002. godine oko 3 popodne stigao je bio email na ekran vec tada starog kompjutera koji je obavljao poslove vodjenja jedne radnjice na Yonge Street-u opisane drugom prilikom, a sluzio je i za druge stvari. Mail je izgledao neobicno, ali nisam stigla da razlucim sta je konkretno bilo neobicno na njemu jer sam ga odmah otvorila.
Ne znam tačno kako sentimentalna putovanja počinju. Možda već izlaskom iz kuće. Kao neko ko je jednog dana izašao i nije se nikada vratio, poznajem ih - nema u njima puno sentimentalnosti.
Česta rana arhitektura koja se vidi u gradu, naročito njegovim starijim delovima, i kojoj ne mogu da kažem da znam karakteristike osim onih koje se meni sviđaju a to je široki, istureni prozor i strma linija krova, se ovde zove viktorijanska. Dok je kraljica Viktorija živela i vladala, samo su dobrostojeći građani mogli da priušte sebi luksuz velikih prozora, naročito u surovoj klimi Novog sveta, onog dela koji je i dalje pripadao engleskoj kruni.
Završavao se najkrvaviji i najbesmisleniji od svih besmislenih ratova koje je svet video. A to je bio tek početak. I svet je bio gladan. Sigurno da je bio gladan - zemlja u Evropi natopljena krvlju, a ova ovde ostavljena sama dok su momci ratovali za kralja i Britaniju. I virus influenze je uzeo svoj deo. Ko je već živeo u 1918-toj možda radije ne bi, ali oni koji su se tek rodili imali su nimalo lak zadatak da u jednom takvom vremenu prežive. Kažu da su i zime tada bile hladnije.
Upoznala sam jednom prilikom muškarca koji nikada nije bio zaljubljen. Bio je oženjen, zatim razveden, odgovoran otac, pristojna osoba po svemu sudeći, ali nikada zaljubljen. I on je zbog toga patio. Nadao se celim svojim praznim srcem da će mu se desiti bar jednom pre nego što umre. Ta misao, potreba ili opsesija, ga je vodila kroz život. Pored loših i dobrih navika, naravno.
Juče, ili kao da je bilo juče
Autor: gorran2
grad iz bajke u kojem smokve rastu kroz prozore |
Ovaj put neću o ratu. Nego o zaljubljenosti.
Neću o tome da je na jučerašnji dan pre 66 godina oslobođen Mostar. Jer, nema tu bog zna šta. Ratna operacija poput mnogih. Osmi dalmatinski korpus je, kao i obično, gazio sve pred sobom. Ovaj put ojačan 29. hercegovačkom divizijom.
Ispostavlja se da da se zna od 2009. da ima vode na Mesecu!
Imala sam 7 godina kad sam za rođendan dobila jednu slikovnicu sa bajkama. Ne znam koliko ih je bilo unutra ali jednu pamtim i danas. Radilo se o siromašnom poštenom mladiću koga je odgojila majka sa puno odricanja. On je bio vredan i poslušan, i u tom životu teške realnosti došlo mu je vreme da se ženi. Na sledećem imanju živele su tri sestre, sve neudate.
Na ovom mestu mi je uvek dobro. Radujem se već dok dolazim. Kad pređem ulicu nikad nisam sigurna gde je tačno - tu je negde, preko puta bioskopa. Ulaz je oblepljen obaveštenjima o svemu što se događa u kraju; unutra ljudi, koji nikud ne žure, pričaju, jedu i piju - slika stara koliko i najstariji grad na svetu. Volim i zidove od crvene cigle i cevi gole konstrukcije iznad glava, a naročito volim klavir od svetlog drveta sa kineskim intarzijama. Zamišljam da je preživeo Kulturnu Revoluciju i ponosno se dočepao slobodnog sveta i obećane zemlje, čvrsto uvezan u trbuhu velikog broda. Stvari zaslužuju bar koliko i ljudi da krenu u bolji život.