Kako se ruše stereotipi, razmišljala sam u hodu nizbrdo, ka kući.
Nekoliko godina unazad, možda i celu deceniju, zapitala sam bila sebe retorički šta bih zaista radila na poslu koji sam tada tražila.
Utorak - 6. dan
Rodin-ov muzej je na levoj obali Sene, u mirnom kraju i finoj ulici. Smesten je u kuci u kojoj je Rodin radio, ziveo... - ili sam tako ja mislila. Kad smo prisle ulazu shvatile smo da je kuca u stvari palata. Od onih u kojima nisu ziveli kraljevi nego pravi bogati Parizani. Cak i za uspesnog umetnika, sto je Rodin postao u svojoj kasnijoj karijeri, to je ipak bilo previse. Palata - Hôtel Biron - ima zanimljivu istoriju.
Cetvrtak - 1. dan
Dolazak u Pariz je zahtevao da se deo srca ostavi Korzici na cuvanje. Ako iz ta dva dela koje smo ostavile nikne nesto lepo neka nam neko posalje vest, mi cemo se vratiti. Sto pre. Moja devojcica je jos mala i ima veliko srce ali meni takve stvari padaju sve teze. Dolazak u Pariz znaci i
Nedelja - 4. dan
U nasoj zgradi povremeno sretnemo druge stanare, permanentne, ili privremene kao nas dve. Svi ce reci ‘bon jour', makar da pricaju na telefonu, otkljucavaju vrata i balansiraju jos tri stvari, sve istovremeno. U zgradi u kojoj smo permanentni stanari, pola sveta dalje od Pariza, ljudi sve redje kazu ‘hello' cak i kad udju u lift sa nama. Mnogi se polu-okrenu na drugu stranu, da izbegnu i slucajni kontakt ocima ili recima, kao da to vec nije dovoljno tuzno. Nije uvek bilo tako.
Toronto je u mnogo cemu neobican grad u Kanadi. Uglavnom je neomiljen van svojih granica, cak i onih administrativnih pa tako ljudi u suburbiji, koji zive tu gde zive zbog mocne ekonomske egzistencije metropolisa i opstaju na njegovoj periferiji - mnogi nikada i ne dodju u grad, iz mesavine straha i nezainteresovanosti ali sve krive na saobracajne guzve - ga ne vole.
U Njujorku, visoko iznad 5. avenije, uzdiže se gigantski bilbord. Na njemu su prikazane dve figure:
Najlepše u Njujorku su minijature. Da bi se videle, ili da te pronađu, treba izaći napolje. Možda najlepša poruka ovog grada je upravo ta - izađi napolje.
Na Portobello Road-u u Kanzasu, Ana ima crvene papučice svoje komšinice, već nošenu pelerinu koju je kupila usput i šešir sa štanda lokalne umetnice. Napunila je džepove orasima prženim u medu, steže ih i drobi u lepljive mrve.
U kafeteriji se uvek nađu u isto vreme. Redovi stolova i redovi stolica, samo sa jedne strane. Ako neko baš želi, može da okrene stolicu, i leđa TV monitoru na zidu. Dešava se, ali ne često - ljudi se drže nametnutog reda. Ona ima svoj red i stolicu.