Kad sam za 13.-ti rodjendan dobila knjigu Džej Ostin na poklon, nisam ni sanjala da ću 10 godina kasnije upoznati još oko 10 sledbanica i to na Filozofskom fakzuletu u Beogradu. Jedna od njih je na predmetu "Polnost i društvo" sačinila esej, o knjigama, kako se kasnije ispostavilo, naše omiljene spisateljice iz mladosti. Uzdisale smo duboko i nežno gledale kroz prozor dok je tadašnja koleginica oslikavala slike Elizabet, gospodina Darsija, g-dina Binglija, Eme...Mnoge reći na engleskom a kasnije i na nemačkom sam naučila zahvaljujući filmovima radjenim po knjigama Džej Ostin, jer sam, razume se, mnoge dijaloge znala napamet na srpskom.
Kad smo mi bili mali raspust je značio more u Hrvatskoj, poseta babi u Kikindi, vožnja bajsom do salaša i uglavnom igranje lastiša i izmedju dve vatre ispred zgrade. Ovo danas je sve industrija sa neprestanim kreiranjem potreba-sumanutom reklamamo sve u fazonu: e ovo morate da vidite ili niste ni živi.
Sve u svemu da ne dužim o našem krstarenju po Bavarskoj zadržaću se na see life-u, atrakciji podzemnog tunela sa akvarijumima i ribama.
I kakve to uopšte veze ima sa Kalenić pijacom pročitajte ovde...
U Beograd sam stigla pre 15 dana. Sačekala me hladnoća sa kojom bi se i Minhen podičio a evo danas je skoro početak leta po temperaturi. Prva stvar koja mi je upala u oči kada sam doputovala da je uništena zgrada u Kneza Miloša postala fabrika radosti ( bilbordi razvučeni preko cele bombardovane zdrade). Iskreno sam se zapitala - kako li je to nekom palo na pamet, ali mudri ljudi skloniše sve panoe fabrike radosti za svega nekoliko dana.
Ipak, moj utisak su uvek bili i uvek će biti ljudi - manje zgrade i najmanje reklame. Sticajem okolnosti, ponekad, moram da se javim na mobilni u javnom prevozu, taksiju ili na nekom javnom mestu. U Nemačkoj je telefoniranje zabranjeno gotovo na svim javnim mestima a isključivo je zabranjeno u autobusu. Vozač će tolerisati da kazete - jednu ili dve rečenice pre nego vas mrko pogleda ili čak napusti autobus. Ipak, kod nas je sve mnogo opuštenije pa i komunikaca svih vrsta....
Zdravo svima!
koliko uspevam da pratim situaciju, ko ima (samo) srpski pasos u potencijalnom je problemu. Posto vesti na ovu temu gotovo i da nema, i posto ona pogadja pre svega ljude koje zive u inostranstvu, mislim da je bitno barem ovde "rascistiti" situaciju. Da sumiram ono sto je meni poznato:
1. Stari (plavi) pasosi vaze do kraja 2008 (Zakon o putnim ispravama, clan 53)
2. Nasi konzulati (barem ovaj u Minhenu) nije otpoceo sa izdavanjem novih (crvenih) pasosa
3. Vlada Republike Srbije je 24.jula usvojila Predlog zakona o izmeni Zakona o putnim ispravama i podnela ga Skupstini na usvajanje. U tom predlogu se produzava vaznost starih pasosa do kraja 2009
4. Pomenuti predlog jos nije uvojen i nalazi se trenutno "u proceduri"
Nije ni firma, ni super ponuda, već obaveštenje o školi koja obrazuje ni manje ni više nego domaćice. Na jednoj strani brdo nekog veša, prljavi podovi i haos od igračaka - a kad otvorite čarobni papirić, sve složeno, veš poslagan po boji i redu i još se supa sa povrćem puši na stolu.
Uh, da mi je jedna takva - pomislim ja odmah. Ako bi za nešto platila u životu to je savršena domaćica. Dugmad ušivena, prašine nigde, ručak na stolu ( sa sve stolnjakom molim) a deca sita, napunjen frižider, sredjeni računi i ispeglan veš.
Prve dve godine u školi su tra la la. Crtaju, lepe, boje i uglavnom ništa ne uče. Deca kreću sve ranije u skolu - ove godine je granica 30. oktobar. Znači, svako ko je napunio 6 godinica do 30.oktobra MORA u školu - sem ako roditelji i dečiji psiholog ne dokažu da može zbog problema da se boravak u obdaništu prolongira na još jednu godinu.
Znači sa nepunih 6 - u klupu. Ipak nekako mi se javlja da to ima smisla. Te prve dve godine uči se - tempo, disciplina, rad i red i posvećenost.
Ovu tehniku razvio je J.L.Moreno (1892-1974), polazeći od pozorišne improvizacije. Psiho-drama je tehnika psihološkog i psihoanalitičkog traganja koje teži analizi unutarnjih sukoba zasnovanoj na glumi nekoliko protagonista koji igraju prema improvizovanom scenariju uz nekoliko zadatih uputstava.
Polazna hipoteza se sastoji u sledećem:
Radnja i gluma, više nego izgovorena reč, mogu da obezbede da se jasnije iskažu teškoće međuljudskih odnosa i greške na nivou rasuđivanja.
Ono na čemu se insistira u psiho-drami je spontanost, neposrednost, kreativnost. Veruje se da ličnost može da dođe do promene pomoću uvida kroz akciju, proces ponavljajućeg eksperimenta, eksperimentisanjem sa starim i novim ponašanjem, uz učešće grupe u zaštičenim uslovima.
Nemam nekih strogih zakletvi u životu ali istina je da više manje ne podnosim dve stvari: birokratiju i putovanja. Čudo kako život ume da ti se podsmehne pa ti skoro uvek dodeli da se baviš baš tim stvarima.
Što se putovanja tiče - istorija mojih putešestvija je duga- traje od kada sam rodjena. U osnovnoj školi, sticajem čudnih i srećnih okolnosti proputovala sam skoro sve zemlje u Evropi a prvi put - kad sam se valjda naljutila na ceo svet,oko 16-te, umesto na more ili do planine ja odem preko sedam gora i sedam mora u Holandiju, i tada sam prvi put bila u Minhenu ne znajući da ću za nekih 15 godina kasnije baš tu namestiti svoju kuću i svoju novu-stalnu adresu. Koferi, torbe, pakovanja, duple stvari na različitim adresama...moja stvarnost. Zbog toga je Beograd moja omiljena putna adresa. Druga ili prva kuća pa se i ne računa u putovanja.
Ipak-kada razmislim šta me je vuklo svim tim putovanjima van granica - vraćam se na samo jednu, ključnu stvar - ne postojanje toliko mučne i bolne rečenice - "ne može" koja je u Srbiji apsolut.
Najbolju definiciju toga našla sam baš juče: Marko Bijelić, autor Biznisbloga
"Ameri su idealni klijenti.
Kada sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih išla u školu a posle studirala na Filozofskom fakuletu sociologiju, pokupila sam pelcer koji se vidim primio kod mnogih iz moje generacije - kako je naša škola najbolja, naši stručnjaci kako su strava a da ne pričam kako nam je zemlja bogata a ljudi lepi. Mislim istina je da ima dobrih djaka, da je zemlja lepa - kad mi se malo očistila i umila, da je svaka zemlja bogata kad u njoj ljudi rade ali da nam je školski sistem dobar - e u to sumnjaj jer na svoj koži ispitujem studiju slučaja učenja u novoj sredini.
Evo me ponovo posle skoro 10 godina u školskoj klupi sa knjigama i sveskama, tačnim vremenom početka nastave, profesorkom i kolegama. Mesto - Minhen, škola SAP ( HR).
Odluka da počnete da tražite posao u inostranstvu nije laka - jer možda posao i nadjete. Pre nego što se upustite u tu avanturu htela bih da vas podsetim da objasnite sebi zašto bi ste na put (zapišite razloge na neki papir) i da razmislite o nekoliko važnih stvari. Spisak možete sami produžiti ali razmislete o:
-poznavanju jezika zemlje u koju idete. Ukoliko jezik ne poznajete spremite se na učenje
-razmislite o partneru/partnerki i o njihovim profesijama. Koliko je moguće da će i oni moći da nadju posao.
-probajte za zamislite nekoliko meseci bez porodice, prijatelja, starih navika...bez vašeg grada.
-spremite se na traženje stana, na selidbu ...probajte sebe da zamislite u novoj sredini.
Spisku nema kraja ali možete ga proširiti raspitivanjem o obdaništu ili školi, poreskom sistemu, zdravstvenom osiguranju....
Kad ste dobro promislili, uporedili osnovni razlog odlaska u inostranstvo i oduzeli gore navedene stavke-odlučite. Hajde da pretpostavimo, da ipak krenete. Samo vam još jedan dobar posao nedostaje.
Danas nekoliko osnovni pravila za traženje posla kao uvod u serju tekstova o intervjuima, agencijama, ugovorima ....