a, deluje blesavo, ali mene raduje što se igram i pravim nove reči u ovo poznojesenje vreme iz ušuškanosti tople sobe, inspirisana lutanjem po netu. Sada ću opet kao osvedočena blogobrbljivica, da vam pričam s brda s dola, i od Kulina bana, i možda sam naslov nema mnogo veze s mojim brbljanjem, ali šta ću kad moram. Jednostavno ne mogu dugo da ćutim i da dugo ništa ne kažem.
Još malo vedrih tema dok dišemo kao ribe na suvom za vreme ovih velikogospojinskih vrućina!
U prošlu subotu udala se ćerka mog brata. Na delu je logičan sled stvari...završila škole, zaposlila se, živi s momkom već neko vreme u slatkoj maloj garsonjeri, pa smo se svi pitali, šta se još čeka? Još jedna od tri-četiri svadbe tog dana u NS, reklo bi se. Ali, ne...ova naša je bila specifična u odnosu na uobičajene svadbe u nas, pogotovo u poslednje vreme. Od onog something old, something new, something borrowed, something blue, do izbora benda, koji je bio kamen
Oh, happy day, dobili smo još jedan na listi novokomponovanih praznika. Ako još niste čuli, danas je International Day of Happiness. Prošle 2012. g. Ujedinjene Nacije proglasile su 20.mart danom sreće. Smatra se da je sreća najveći i osnovni ljudski cilj, pa se na ovaj dan pozivaju sve zemlje na svetu da vode politike kojima će unaprediti dobrobit svih naroda.
Inicijativa za proglašenje Dana sreće potekla je iz Butana, čiji se građani smatraju jednim od najsrećnijih ljudi na svetu. Ova himalajska kraljevina zagovara alternativnu meru nacionalnog i društvenog prosperiteta, koju su nazvali Bruto nacionalni indeks sreće (GNH), kojim se odbacuju ekonomsko i materijalno bogatstvo kao jedini pokazatelji razvoja, i umesto toga usvajaju više jedan holistički pogled na stvari, po kome se duhovno blagostanje građana i zajednica smatra jednako važnim kao i materijalno blagostanje.
Neki dan sam naletela na jednu dobru stvar, na članak u kom se pominje Adrienne Monnier, i njena knjižara otvorena u nevreme Prvog svetskog rata, usred Pariza. Smatram da je to lepa i dobra priča, iz više razloga, i da lepe priče treba pričati, posebno zbog mladih, kojima danas skoro niko, pa čak ni roditelji, ne pričaju dobre priče, jer za to obično nemaju vremena.
Dakle, htela sam da ispričam nešto o mogućnostima izbora, i volji da izabereš, kad si bedan i gladan, i kad ti vihori rata, odnesu skoro sve. O nekim osnovnim stvarima. Da stvoriš nešto sopstvenim
Serendipity, lepu reč u engleskom jeziku, najlakše je objasniti kao onaj momenat radosti koji nastaje usled traženja jedne stvari, a pronalaženja neke sasvim druge. U nekim magazinima to se može desiti dok ih listate, ili, u knjižari kad slučajno naiđete na interesantnu knjigu na nekoj zabačenoj polici, kad već odustanete od traženja one prve, zbog koje ste došli. Mnogi misle i kažu da na internetu nema ovakvih srećnih otkrića. Tvrdim da je ovo netačno, zbog puno sopstvenih lepih i pozitivnih iskustava po socijalnim mrežama. Serendipity momenti jednostavno (blažena bila ona opcija share) napajaju i osnažuju sve socijalne mreže. A youtube je jedan od odličnih primera. Tražeći soundtrack iz filma koji sam nedavno gledala, a da bih došla do imena izvođača jedne pesme iz njega pošto mi se memorija zablokirala, bila sam uhvaćena u čudesan splet i niz video klipova i linkova, od ovog, do onog, pa trećeg, četvrtog, petog, i, gle čuda.... stigla sam do intervjua sa Suzanne Verdal, datog za BBC Radio u junu 1998.g.
Tu ustvari počinje moja današnja priča.
Iako je praznik Preobraženja Gospodnjeg jedan od najvećih hrišćanskih praznika, meni više predstavlja i označava neku specifičnu poziciju u vremenu i prostoru, nešto kao glasnik koji mi nosi lošu vest, da je letu sasvim sigurno blizu kraj, saznanje koje bi Olivia N. John opisala pevajući, summerdays drifting away tra la la la...nagoveštava mi da se posle nedavno dostignutog letnjeg pika nezaustavljivo survavam u zagrljaj jeseni (ovo je baš bitchy) koja čeka i vreba tu negde iza ćoška da likuje s prvim nadolazećim kišama. To može u startu izazvati blagi osećaj teskobe i mrzovolje kod mene, a kad sam mrzovoljna prilično sam nespretna, i znam da upropastim neke lepe susrete, prilike, i dr. Nedajbože da upropastim ovaj sa vama, posle dva meseca umerene letnje ćutnje i retkog pojavljivanja na blogu.
Snažan je bio medeni miris procvetalih nešpula, koji mi je golicao nozdrve, kad su me uhvatili za ruke između sebe, i poveli u sumrak.
- To je Venera, ili večernjača...ili zvezda Danica, odgovorio je moj otac, - više ćeš o njoj učiti kasnije.
Govorili smo još puno o svemiru, zvezdama i suncu. Mama se samo zadovoljno smeškala i ćutala. Odjednom je stala i čučnula ispred mene, popravila mi mašnu u kosi i kragnu na haljini, stegnula me u svoj slatki zagrljaj, odmakla se od mene, i gledala me pogledom kojim se uči ljubav.
April madness...neki dan sam otišla na izložbu cveća pred Spensom i uživala u raznovrsnoj ponudi biljaka, od sobnih do onih prolećnih. Te prolećne su me osvojile, pa sam kupila ranunkle, ili anemone i još par plavih zumbula, ali onih starinskih sitnijih što imaju najlepšu nijansu plave boje, a o mirisu, da ne govorim. Setila sam se kako su govorili nekada za ženu s
Počinjem ovaj post od Kulina bana, muzičkim asocijacijama u dok misli mi vrludaju fazonu, na temu nekih sadašnjih događanja i generacijskih razlika.
Jednom dok se naša kuća u poslednjoj dekadi prošlog veka, u popodnevnom terminu za naš "vremeplov-muzički biseri", sjajila okupana u nenadmašnom Gilmorovom gitarskom solu u "Shine on you crazy diamond", iz škole je došao moj sin. Radoznalost iz njega svojstvena uzrastu ni dečaka, ni mladića, upitala je - heeej, šta to slušate, dobro je!? - a ja sam skontala da je došlo pravo vreme.
"What do you think, this is the army, where you shoot'em a mile away? You gotta get up close like this - and...bada-bing ! You blow their brains all over your nice Ivy League suit!"
Sonny (James Caan u "Kumu")
Još malo "filtriranja" sadržaja sa interneta na mom blogu! Ovoga puta pažnju mi je okupirao izvanredan, opširan članak u Vanity Fair-u, o tome kako je pravljen Kopolin "The Godfather".
Btw, morate naći malo vremena da pročitate