I bi prvi sastanak Posebne radne grupe (PRG) za Baby Friendly Plus.

Svi najavljeni iz Batuta, Ministarstva zdravlja i Unicefa su se pojavili. Od najavljena četiri udruženja korisnika usluga, pojavilo se nas troje (Bebac, Roditelj i mi). Što se tiče načelnika GAK-ova, došla je samo prof. dr Novakov-Mikić iz Novog Sada. Front, Višegradska i Niš su poslali izaslanike, a iz Kragujevca se jednostavno nije pojavio niko. Te sezona godišnjih odmora, te službeni putevi, te neodložni (važniji) sastanci... Iskreno, nisam sigurna šta o tome da mislim. A i nije moje da mislim. Neka misli ministar koji ih je imenovao. Jel tako tako je.

Čovek se uči dok je živ, pa tako i ja ovih dana učim značenje jednog potpuno novog termina koji je počeo da se provlači kroz medije: defanzivna medicina.

Prvi put na taj termin natrčah 9. januara, slušajući intervju novinarke Aleksandre Gazivode sa direktorkom Lekarske komore Srbije, prim. dr Tatjanom Radosavljević. Evo transkripta tog dela razgovora:

Gazivoda: Tatjana, evo počelo je suđenje lekarima, počele su i licence da se oduzimaju, koliko bi zapravo srpskom zdravstvu značilo uvođenje protokola, kada je u pitanju pre svega sigurnost pacijenta, a samim tim i sigurnost lekara? Ovaj nedostatak protokola koji postoji u srpskom zdravstvu, vodi li on na neki način lekare ka jednoj defanzivnoj medicini, a to znači da mi se sutra ne bi sudilo, ako je u pitanju rizičan slučaj, ja ću odustati?

Radosavljević: Ja ću početi od kraja vašeg pitanja. Apsolutno se nalazimo u situaciji da jedan broj kolega ulazi u priču o defanzivnoj medicini, ne zato što oni to žele ili smatraju da je to dobro, nego sudeći po onoj narodnoj: "Ko ne radi, taj ne može ni da pogreši".

Jutros, uz prvu jutarnju, nađavola otvorim da čitam tekst na B92 o arheološkom nalazištu Vinča, nakon čije posete pre 15 meseci umal' nisam infarkt dobila kad sam videla na šta liči, pa sam o tome i ovde na blogu pisala. Mislila sam, nesrećnica, da se nešto u međuvremenu popravilo, pa se sad time hvale, s obzirom da na uvodnoj slici uz članak stoji nova tabla (kako je izgledala stara, možete pogledati ovde).

E, što se pređoh. Glava me zabolela, utroba mi se prevrnula, jedva živa ostadoh koliko mi se slošilo. Definitivno rizik po zdravlje. Ali, molim vas, budite hrabri, rizikujte i pročitajte: "Vinča koju su svi zaboravili".

Isplati se makar samo zbog sledeće izjave arheologa Nenada Tasića:

"2008. godine bila je stogodišnjica od prvih arheoloških istraživanja na Vinči. Ja sam tada predložio da se odužimo Vinči tako što ćemo novac utrošiti na sređivanje lokaliteta. To je odbijeno jer je država htela da da za izložbu. Organizovana je velika izložba 'Vinča, praistorijska metropola' na kojoj je bilo oko 55 hiljada ljudi. Na kraju se niko od političara nije pojavio na otvaranju izložbe. Za ostale ne znam, ali Tadić je morao na manifestaciju 'Zlatni opanak' u Valjevo. Neću ni da pominjem da te godine nismo dobili novac za iskopavanje sa obrazloženjem da su pare date za izložbu."

GI Majka Hrabrost, Udruženje babica Srbije i NVO "Dokument"  5. maja, od 17h do 19h u Tašmajdanskom parku zajednički obeležavaju Međunarodni dan babica.

Ovaj dan se kod nas obeležava po drugi put, a njegovo obeležavanje su počeli i značaj prepoznali upravo GI Majka Hrabrost i Udruženje babica Srbije prošle godine.

Takođe, tokom 10 dana koji se protežu između Međunarodnog dana

Prvo što nam je Sonja Breši, jedna od naših domaćica u Toskani, jutros rekla kada smo krenuli na put ka Pratu bilo je: "Danas će dr Vajs biti srećan. Porodilište u Pratu ima vrlo tradicionalan pristup u radu. Porodilište je veliko, imaju oko 3000 porođaja godišnje."

Tradicionalizam kojim me je uplašila donekle se pokazao kao tačan. Dr Vajsu se lice razvuklo u široki osmeh kada su nam na ulazu u deo u kome se nalaze operacione i porođajne sale dali da obučemo zaštitno odelo i zaštitne kaljače. Ali, s obzirom da nema brijanja, nema klistiranja, posete su dozvoljene,

Naša zemlja nalazi se u vrlo kritičnom finansijskom stanju. Pad našega dinara, koji je izazvao jednu ogromnu neizdržljivu skupoću u zemlji, izazvao nas je da razmišljamo o tome. Prost uzrok je izazvao taj pad, što mi više uvozimo robe, nego što izvozimo sirovina. Sasvim prirodno da onaj koji više troši a manje privređuje, mora propasti. Tako je sa jednom kućom i porodicom, tako sa celim narodom, pa tako i sa državom. Naša država samo zbog toga zaljuljala se cela iz temelja. To vam je i suviše poznato. Ali to nije dovoljno samo znati a ništa ne raditi na uklanjanju tih uzroka, koji otežavaju život. Država ne može ništa da učini kad narod neće. Iz naroda samoga mora da pođe inicijativa za preduzimanje mera da se život olakša.

Jedan od najvećih uzroka koji povećava tegobe života, koji mi sami sebi tovarimo na vrat, a koji sami možemo da otklonimo, ako hoćemo jeste: NAŠ LUKSUZAN ŽIVOT, oličen u luksuznoj nošnji, naročito kod ženskoga sveta. Ogromne se sume novca daju za predmete, koji su potpuno nepotrebni, a ništa se od njih u zamenu ne dobija. Statistika našeg uvoza luksuznih predmeta može nam to najviše posvedočiti. Da toga nije, sasvim bi drukčiji naš život izgledao. Skroman život, to je sreća, spokojstvo i blagostanje za svaki narod.

What follows is the personal account of the recent events in Japan by my friend Keiko Ito who lives in Tokyo, and who has kindly given me permission to share her Facebook entries on this blog. She wrote to her Facebook friends what is happening in her immidiate surrounding, wrote about her thoughts and feelings, and shared her worries about the fate of her relatives in Sendai.

I am posting them in English language, just as they were originally written. Keiko might join us from time to time (as she finds time), so I would encourage the commentators to post in English, if at all possible. If not, I'll try and translate, for her sake.

March 12, 2011

1.25am - What a day. Thank you so much for your messages of support. It meant a lot! Sorry I won't be able to reply individually today. It is 1.15am and I finally got back home. I managed to join my husband at his office in downtown Tokyo (I was not too far - only 1.5h walk!) so we walked back together, which was a great comfort. It is 4C/39F and the wind was very cold. No major damage in the house, but a lot of victims in the northeast part of the country, where my in-laws live. Telephone still not working, so after receiving a first "we're ok!" message from my sister in law, we still haven't managed to speak to them. Anyway, just a first "we're safe!" message. Lots of love, Keiko.

Na poslednjem sastanku s načelnicima porodilišta raštrkani u publici bili su i mnogobrojni novinari koji su svašta nešto od razgovora načelnika prisluškivali, pa mi posle kao pitanje u intervjuima servirali. Moja omiljena glasina svodi se na to da smo mi nevladina organizacija koja se finansira iz inostranstva.

Pa, ono - i jeste, u neku ruku.

Otkada je ova frtutma krenula, potpuno sam digla ruke od svoje međunarodne karijere koja je dete i mene izdržavala, zatvorila dopisnu školu, obustavila svaki rad s klijentima, počela da odbijam pozive da držim predavanja na inostranim

Nije to bio loš rođendan, ne, ne, nikako... Počeo je tako što smo iz banke dobili izvod s obaveštenjem da su nam na račun legle parice iz Ministarstva zdravlja, odobrene za početak projekta "Mapa porodilišta". E, ko da su znali koji dan da odaberu za uplatu!

Potom smo zapucali na Batut, na okrugli sto u organizaciji Ministarstva, a sve povodom javne rasprave o strateškom planu razvoja javnog zdravlja u periodu 2010-2015. Ljudi

Mama-Kengurica i Tata-Kengur u epizodi: EPIDURAL

Pa, ne bih se baš zaklela. Kad je porođaj u pitanju, bila sam krajnje religijski nastrojena, verujući doslovno u Reč Božju, po kojoj su žene kažnjene da u bolu rađaju decu. Moj je stav bio krajnje jasan od samog početka: ili epidural, ili menjam ime u 'Georgina'!

"Vi