Svojevremeno sam podbrcnut, na promociji moje prve knjige (kako to gordi zvuči) kako ne vladam padežima. To naravno nije tačno jer imam svedoci da imam peticu iz gramatiku i iz pisci. Kako ono beše... Nomintiv, genitiv, dativ i uzativ. Hoću da uzmem pa to ti je...
Ako bude ladno sutra i nemate baš gde da idete ja sam na sajmu i bavim se kulturom. Potpisujem svoju novu knjigu u 18 h časova na štandu "Alnari" u hali 1. Nezvanično se najavila i autorka romana "Sponzoruše" da me pojača vizuelno i čuva mi strah.
Srbija je postala zemlja u kojoj možete dobiti teške batine ako ste stranac, zemlja u kojoj policija moli „navijače“ da ne gađaju praćkama napunjenim ofarbanim kamenjem ljude specifične seksualne orijentacije, zemlja u kojoj su Veliki brat i Farma građanima interesantniji od govora njihovog predsednika u Ujedinjenim nacijama. Prošla sedmica je bila nedelja istine u kojoj su pale maske i naše ružno lice stvarnosti je zaprepastilo svakoga ko deli istinske vrednosti moderne Evrope. Srbija je postala država koju Veliki brat pretvara u pravu Orvelovu farmu.
Evo dva teksta sa nekim malim razlikama:
A kako izgleda potrosacka korpa naseg dragog tajkuna?
Omiljeni tajkun mora da kupi tuzioca i predsednika suda. Onda doda manekenskog preCednika, premijera deda mraza (mozda moze da zatreba) i par najglasnijih ministara. Onda se predomisli pa kupi sve ministre uz opozicione lidere i par akademika. Zatim predje na medije, sto stampane sto ne odstampane, ... I tako svakog meseca. I tako sa svakom vladom.
Svakog avgusta, kao nekakav fles bek, vraca mi se miris pecenog kukuruza i kestenja i slika gomile ljudi koja se tiska ka ulazu niske tvrdjave. Ne mogu a da se ne setim i krvave usne koju sam zaradio kada sam doskocio sa zida letnje pozornice, udarivsi snazno kolenima u usta ali ipak ne plativsi kartu. Jos me prolazi jeza pri pomisli koliko puta sam se smrzo u toku filmskih susreta. Secam se i gledanja u tmurno nebo i bezglasne molitve
"Samo ne sada..."
Kao klinac sam uvek zeljno cekao zadnju nedelju avgusta, kada bi nam Nis ozbiljno zalicio na svetsku metropolu. Tada su se u nasem gradu odrzavali Filmski susreti koji su bili jedan od bitnijih kulturnih dogadjaja bivse i ostalih jugoslavija. Tih dana je gradonacelnik, simbolicno, predavao kljuceve grada glumcima a gradjani Nisa svoja srce. To bila jedinstvena prilika da gledamo najnovije filmove, da uzivo vidimo zvucna imena velikog platna i da se pravimo kako svakog dana vidjamo Dragana Nikolica, Tanju Boskovic, Nikolu Koju...
Znalo se da se jos od posle mora pravi strategija kako cemo da se umuvamo u najbolji bioskop na svetu pod vedrim nebom. Strpljivo smo razradjivali plan kako na jednu propusnicu udjemo petoro dodajuci je jedan drugom kroz resetke kapije, kao najvestiji sibicari. Naravno d anismo imali ni tu jednu propusnicu ali smo imali dobru volju i avanturisticki duh.
Tog jutra, davne 1945 je pocelo, nesto sto mnogi nazivaju, uterivanje Novog Svetskog Poretka.
NIS prolece 2008
Hodajuci nogu pred nogu ulicama kojima sam milion puta prosao, uocavam nepoznate mi detalje na fasadama, mirisem rascvetane jorgovane i otkrivam stare table sa zaboravljenim imenima ulica. Smejem se sam za sebe jer mi pade na pamet da prolece najjace utice na ludake i samoubice. U samom centru grada, ispred nekada najvislje zgrade, davno propale "Autokuce", primecujem masu sveta. Tu su i policijska i sanitetska vozila i par kamere lokalnih televizija uperenih ka nebu. Gledam i ja na gore i nista ne vidim.
"Umro Majkl Dzekson."
Iskusno kucam u pretrazivacu "Michael jackson died". Najbolje sto uspevam da nadjem, da bih potvrdio Ivanovu informaciju, je da je Majkl u bolnici i da je u komi. Samo jedna mala, meni skroz nepoznata, internet stranica tvrdi da je mrtav. Na sajtu CNN uzivo snimak iz helikoptera bolnice u kojoj je Majkl Dzekson. Kucam.
"Nije jos potvrdjeno."
"Dovezen je u bolnicu nakon prestanka rada srca."
"Zvezda takvog kalibra ne umire dok je ne opeva CNN."
"Crko je! Crko je!"
Jos je i podvriskivao je sa izrazom lica, kao da cestita novu godinu. Ispostavilo se da je slicna atmosfera i u celoj firmi. Do nas dopire prilicno glasna muzika i zamor. Kolege iz druge kancelarije, znatno vece od nase o necemu glasno razgovaraju ali ne razaznajemo detalje od muzike. Zvuci od prilike kao kad nasa reprezentacija postigne go na veoma vaznoj utakmici. Marko koji je okrenut zidu i koji je do tada isto imao slusalice se prikljucuje:
"Sta je ovoj budali."
"Majkl Dzekson je u bolnici. Kazu i da je umro."
"Pa sto se ovi ovoliko raduju."
Na to nismo imali odgovor.