Privatne organizacije za zaštitu autorskih i srodnih prava uz saglasnost države teraju u bankrot ceo IT sektor. Za sve muzičke uređaje, kompjuterske komponente, ali i druga tehnička roba koja u sebi sadrži audio-plejere ili fleš memorije, uključujuči mobilne telefone, moderne veš mašine, frižidere ili šporete treba da se plaća "muzički dinar" od 3% i to retroaktivno od 2009.
Vlasnik kompanije „Komtrejd" Veselin Jevrosimović revoltiran je opterećenjem IT industrije za „muzički dinar", zbog čega će, kako kaže, izmestiti proizvodnju svoje kompanije iz Srbije.
- Ovo je velika pljačka srpske IT industrije.
Srbija je zemlja koja svojim stanovnicima nudi zabavu svetskog nivoa. ... Mislim ceo svet je cuo za "zabavu" koja je omogucena Srbima, mahom mimo njihove volje. Srbija se dugo godina pojavljivala u vestima i CNN i Reuters, i Sing Hua, i Pravda, i Mond,... kao stalna rublika. Tamo negde posle politike a pre vesti iz kulture isla je rublika "vesti iz Srbije". Prema statistikama 67% Amerikanaca je verovalo da je Srbija neka od domacih drzava jer se tooliko spominje. Ili su to bili Kinezi!?
Prvo mi je pažnju privukao visoki momak, kamerman jedne lokalne televizije koji je nešto je snimao na zgradi suda u Nišu. Udaljen svega 2 metra od zgrade, sasvim sigurno nije mogao da zagrabi ceo grafit "Pravda za Uroša" koji nakon par meseci od "ugradnje" više i nije vest, a i objektiv kamere je bio uperen blago u vis. Snimao je polupane i prozore na par kancelarija u prizemlju. Jasno se vide rupe od kamenica. Neko je, verovatno u toku noći, vrlo temeljito razbijao prozor po prozor, šaljući sudu, sudstvu, državi i svima nama nekakvu poruku.
Особине оваквог стања духа су: смањење круга интереса, пад радозналости, понашање искључиво по устаљеном моделу без погледа у непознато, страх од новог, крутост у начину размишљања, одуговлачење при доношењу одлука, неупуштање у икакве ризике, уходан ритам свакодневних активности, сужавање круга пријатеља, па и родбинских веза...
Једино што стварно помаже је промена филозофског приступа животу, ослањање на преостале животне способности, дружење с младим и по природи оптимистичним светом, задржавање интереса за околину до крајњих граница, физички контакти...
NIS prolece 2008
Hodajuci nogu pred nogu ulicama kojima sam milion puta prosao, uocavam nepoznate mi detalje na fasadama, mirisem rascvetane jorgovane i otkrivam stare table sa zaboravljenim imenima ulica. Smejem se sam za sebe jer mi pade na pamet da prolece najjace utice na ludake i samoubice. U samom centru grada, ispred nekada najvislje zgrade, davno propale "Autokuce", primecujem masu sveta. Tu su i policijska i sanitetska vozila i par kamere lokalnih televizija uperenih ka nebu. Gledam i ja na gore i nista ne vidim.
Sećam se svog krštenja, u malo poznijim godinama. Mislim da sam imao više od 25. Kako kaže ćale, samo sirotinja je nosila kolač i decu u crkvu na bajanje i krštenje. Viđenijim porodicama je pop dolazio na noge, gajbi. Sećam se i čuvenog dijaloga:
„Odrekni se satane!"
„Odričem se", povikasmo uglas kum Riki i ja.
A pop kao da nije čuo, pa nas još dva puta terao da ponovimo. I eto, odrekli smo se satane, pa nek ide život.
Stariji Beograđani se s radošću sećaju prvog samita nesvrstanih i našeg odricanja satane.
Kako google fact kaže jedan od najvećih ženskih strahova je da im zadnjica iduće godine ne bude opuštenija nego što je sada. I ako postoje zajebane farmerice, prepametni mideri, čarobne haljine, … nakon nekog vremena kamuflaža neće moći da se prekrije sedalna zapuštenost.
Kad tad dame će morati da se suoče sa silom gravitacije koja tragove kalorične hrane oblikuje u smeru centra zemaljske kugle. Dakle guza postaje uvećana i počinje da se spušta. Količina mišića se smanjuje a salce se usaglašava sa zemaljskom težom.
Šta sad? Prihvatiti tužnu spoznaju da nosimo dva broja veće farmerice nego lani i da nam i običan veš stoji poput tangi? “E kakvo sam ja dupe imala...” Ili se suočiti sa problemom, naći njegove uzroke i definisati pravce uklanjanja i ublaživanja uzroka našeg problema.
Dakle trening.