Bilo jednom jedno devojče, malečko i ubavo beše. Zvali su gu Crvenkapa. Imala je neku crvenu kapu kod Kinezi što vu kupili, jer babu mrzelo da vu plete kapu. Malo vu popke plete svaku godinu, još i s' kapu će se s'd zanosi.
A i vunica poskupe mnogo tuj godinu.
Crvenkapa je živela s' majku i s' tatka, u kuću pored golemu šumu. Tačnije u Čukljenik. Na drugi kraj je živela baba njena. U Tulovo. Razdaljina taman tol'ka da ti oteknu dok stigneš. Noge da ti oteknu.
Jednog dana majka je poslala Crvenkapu da odnese podvarak što je skuvala za babu i omesen ‘leb, jer baba ne voli kupovni, mnogo vu žilavi a već pola zubi nema. Sve joj to nabuta u krošnju i preko toj teglu ljutenicu. Crvenkapa popizde. Em će se maje peške, jer je nedelja i kombi nema, em treba nosi 100 kila jedenje. Razmišlja se Crvenkapa: "Kude sad da idem u pi*du materinu?" Nego koe će, baba gladna, a možda vu i da neki dinar za u grad.
Sabra ona džopke i krenu polako.
I ništa mi sad nije jasno. Evo, čitam novine i nigde nema vesti o Nataši Bekvalac i onom motociklisti s kapicom za vaterpolo. Pa kakva smo mi to zemlja? Gde mi građani da se informišemo o lepoj Nati? Sve novine bruje kako je neki Mirko Cvetković lupio pesnicom o sto, kako je najbolji Mlađani slalomaš u isto vreme i otpušten i dao otkaz. Pa se kaže da je slabo radio, a i da je hteo sve sam. Na televizijama se ponovo vrti spot s bivšim ministrom kulture i Bajagom o nekom Vladi koji je pao. Znate ono "Šta to pada - pada vlada". Čuli ste. Mislim, čuli ste tu pesmu.
Eto, sad svi kanali počeli kao na Historiju da emituju Kolubarsku bitku. Mislim, ništa mi nije jasno. Ukopali se na Kolubari - pa šta? Kog to interesuje? Umesto da nam daju "play by play" kako su se potukli na dvoru Đani Versaći i Guru domaće latinične muzike, oni nas dave nekim tenkovima i buldožerima koji su ratovali na otvorenom kopu. Kao da je to najvažnija stvar na svetu. Mada me čudi što nisu umeli da ubodu godinu. Kad sam ja učio školu, bilo je 1914, a sad kažu da je u dvehiljaditim. Ništa mi nije jasno.
Pa se spominje neki stiropor. Kažu, stiropor je najbolji za izolaciju, a doskora su pričali kako je Nikola Tesla izmislio struju, a Slobodan Milošević izolaciju. Nisu spominjali stiropor, a sad pričaju kako će baš stiropor da nas uvede u Evropu. Za to vreme mediji ćute o tome kako je vodeći srpski kulturolog i trendseter Jekrem Evrić imao udes kolima. Javnost sumnja da su u to umešane tajne službe.
Zamislimo se nad teskobom čoveka koji se ušinuo secajući na promaji kutije sa vakcinama protiv svinjskog gripa, znajući da će valjati kao lek protiv polenske alergije, ako ništa drugo.
Džaba reči utehe Jove Krkobabića da se i njemu tako uklještio... pršljen, kad je nezagrejan iskočio iz Trojanskog konja i pao na Odiseja, ali da ga je već posle nekoliko vekova prošlo kao rukom odneseno, i da je redovno pobeđivao daleko mlađeg Kraljevića Marka u oranju drumova...
Džaba i Mlađino obećanje da će ga svakog dana masirati i mazati kremicom
Gledam nešto svoje foto albume iz vremena kada sam još trenirao košarku i zapažam da sam na fotografijama nestvarno manje konstitucije nego sada. Prvo što upada u oči i meni i mojoj supruzi da na slikama iz prošlosti nedostaju vrat i ramena. Naravno ima ih ali su bitno manji.
Za vizuelni utisak veličine i krupnoće jedna od najbitnijih mišićnih particija su svakako ramena. Dobro je što su masivna i jaka grupa mišića pa mogu da podnesu vrlo ozbiljan trening čime mogu da se uvečavaju i oblikuju u željenom smeru.
Sportski treneri decenijama "lupaju glavu" kako da podignu broj otkucaja srca vežbačima koristeći vežbe za gorni deo tela i simuliraju sprint. Kao najokmpleksinji trening za gornji deo tela dugo je slovilo boksovanje. Ali ni boksovanje ne može da angažuje dovoljan broj mišića jer nema šanse da se kod boksa simulira naprezanje mišića koji su zaduženi za vučenje
.
Do nedavno, u Turskoj sam samo dva puta bio i to oba puta u Istanbulu... I oba puta sam bio totalno impresioniran ovim megalopolisom. Ta moja opčinjenost tim gradom datira još iz vremena pre ovih serija "Sulejman brani Sarajevo" i sličnih. Oba puta sam downloadovao po 100 jura istom taksisti sa odličnim znanjem engleskog da me vozi. Na pitanje:
"Gde?"
lakonski samo odgovarao:
"Just drive." kao u filmovima sa Hemfri Bogartom.
Istabnbul je ogroman grad sa preko 20 miliona stanovnika i barem pola miliona znamenistosti koje treba videti, a to mi je uvek delovalo prilično beznadežno, pa sam se kruzirao po gradu, uz povremene pit stopove da pijem espreso. Jebiga takav sam čovek. Volim da osetim grad a mrzi me da idem klasičnim "stazama turista"... nego pade mi napamet da sam negde sam pročitao da u Istanbulu živi 3 miliona Srba koji su ponosni na svoj jezik i poreklo.
Pedeset godina nesvrstanih sa ovom vaseljenskom proslavom u Beogradu aktuelizovali su staru tezu da se pod Titom živelo bolje. Te naš pasoš je bolje važio nego sada, te plata nam trajala preko mesec dana, nije bilo siromašnih, a ni bezobrazno bogatih koji su sve nas pokrali, a da ne pričamo kakve smo sve fabrike imali... Na marginama „Bilo bolje za vreme Tita" razgovora vode se i razgovori da li nam je za vreme Miloševića bilo bolje nego sada? Da li je bilo bolje za vreme Koštunice ili sada?
Nije mi potreban ovaj prvi pasus da bih podsetio da su danas ljudi bez posla, privreda desetkovana, plate izdrže po šest-sedam dana umesto ceo mesec, oblačimo se u prodavnicama garderobe koju su neki drugi ljudi bacili, hranimo se u narodnim kuhinjama, investiramo po kladionicama... Ali niko ne diže glas.
Njih dvojica nikako nisu hteli da slušaju radio niti na bilo koji drugi način saznaju rezultat utakmice omiljenog tima već su se naumili da gledaju snimak sa iz Mostara simulirajući direktni prenos i uzbuđenje koje on pruža. Mene je naravno mrzelo da živim u neznanju i da se čuvam, kao seoska mlada, da ne saznam previše. A i Velež i Zvezda nisu moji omiljeni timovi. Odslušao sam prenos kod kuće sa ćaletom pa otišao na basket i vratio se oko
Ima 3 godine od kad sam se vratio iz Majamija i neki moji čitaoci i dan danas žale za onim mojim tekstovima iz majamskog noćnog života iz ugla namrštenog radnika obezbeđenja. Nekada sam taj deo svog života opisao kao "On šipku ja blok, on stotku ja džep, ona sisu ja dlan, on kokain ja nos". Za manje upućene čitaoce bio sam prvi izbacivač srpskog porekla u Majamiju a danas ne da nema kluba bez Srbina nego na Majami Biču nema kluba bez Nišlije koji brine o redu i ustavno pravnom poretku.
To je bilo 2008. godine. Džoova ponuda me je zatekla baš kada sam izgubio posao u Menšnu. Kažu mnogo sam uziimao para. Ono preko leba i pogača. I tu su u pravu. Naučio sam se da koristim kombinaciju telesne konstitucije, reputacije i grebanja u svrhe grebanja. Nije prolazilo veče a da ne uzmem par stotki na ovu ili onu foru, principijelno da bogatim gostima omogućim što konforniji boravak u klubu. Kao primer ću navesti da kad počne sranje, većina iz obezbeđenja je uvek gledala ko je prvi počeo sranje a ja sam premeravao čaše. Ako se sukobe gospodin pivo od 7 dolara i gospodin šampanjac od 3000 dolara nisam imao ni malo dvojbe ko je kriv. Izbacio bi gospodina pivo bez ikakve forezničke analize ko je počeo sukob. Tu je bilo pregršt tehnika kojima sam poput striptizete... poput dobre striptizete