... a sada jedna savim privatna vest. Postao sam po treći put otac. Mama je dobro, Vasilije ocenjen devetkom.
Srećan sam neizmerno
Ovih dana novine i internet su puni naslova „Seks kod Arene“ i „Omladinka DS ne zna da recituje“. Ljudi smo, nasmejali smo se, protračarili... Naizgled, ništa sporno.
S tim u vezi, pada mi na pamet jedna, dosta realna, pernata priča o kokoškama i kljucanju. Od trideset besprekorno belih kokošaka na farmi, dvadeset devet su skroz i sasvim bele, a jedna ima crni beleg na temenu. Najviša od svih kokošaka to primećuje, i to je razdražuje, i malo-malo pa je kljucne u glavu. To vide ostale kokoške, pa i one počeše da kljucaju obeleženu kokošku...
Neke su kljucale zato što ne vole različitost, a druge iz puke radosti što one nemaju beleg. Kljucale su dok je nisu ubile. Nekoliko nedelja kasnije jednoj, ne baš najpametnijoj kokoški učini se da najviša od svih kokošaka ima beleg, pa poče da je kljuca. Naravno, ostale kokoške po automatizmu prihvatiše. Kljucale su je dok je nisu ubile.
Ako se malo bolje prisetimo, ista omladina DS-a u Nišu je pre par godina digla halabuku da je kod Crvenog Pevca, na početku Bul.Zorana Đinđića, ukradena tabla sa njegovim likom. Digli bili frku "GDE JE TABLA?", a onda se ispostavi da ista nikada nije ni postavljana!?!?!
Čak ni apsolutni protivnici Zorana Điđića ne bi učinili ono što je omladina niškog DS-a učinila. Ovakvo nišodaštavanje lika ubijenog Premijera i predsednika DS-a ne bi napravio ni sam Šešelj ili koji drugi politički istomišljenik, toliki je apsurd cela ova situacija.
Opet MUST WATCH video i opet prvi objavljujem :-)
Kažu da nam se bliže izbori.
EDIT2: 60 minuta 120 "lajkova"
EDIT3: 150 minuta 215 "lajkova"
EDIT4: 8 sati 453 "lajkova"
Automobili su se u talasima parkirali nepropisno na ulasku u kružni tok, a zajapureni „uzorni muževi“ u odelima „za svadbe i svečane prilike“ utrčavali su u obližnju cvećaru da izaberu nešto za svoju dragu.
„Šta biste uzeli?“
„Pa cveće.“
„Koje cveće voli dama? Imamo prekrasne gladiole...“
„Ma nešto za 500-600 dinara, ali da deluje bogato.“
Pade mi na pamet da ogromna većina nas veruje da samo jedan dan u godini treba posvetiti svojim suprugama, sestrama i koleginicama i to smatra gestom dobre volje i plemenitosti. Nešto kao metalni novac koji damo Cigančetu kad nam opere prozore dok čekamo zeleno svetlo.
„Evo ga Tadić levo, a tu je i Lepa Brena.“ Onda kaže: „Set za nas“, pa opet red tabloidnih vesti: „Tu su Dinkić i Dulić“... Mi iz Niša nemamo baš često priliku da vidimo te selebritije, pa razumem kumovu želju da mi dočara atmosferu. Evo, listam poruke od tada i prenosim dve koje zaslužuju pažnju: „Ajs ti, ‘koka-kola’ i čips 680 dinara. Bez fiskalnog“, „Ponovo 680 dinara, ponovo ne davaju fiskalni.“
Tih dana, kad se igrao najbolji tenis na svetu u Areni, prosečna poseta bila je oko 20.000 ljudi, sedelo se i po 10 sati, a niko nije mogao da unese ni kašicu za bebu, a kamoli sendvič ili sok. Po mojoj skromnoj proceni, svako od posetilaca je morao, hteo ne hteo, da popije dva soka ili dve flašice vode i da pojede jedan sendvič, sve to u zbiru od oko hiljadu dinara. I, eto, matematika kaže da je to u zbiru dva miliona neoporezovanih dinara samo za jedno veče. Malo li je.