2010-05-04 17:31:37
Kultura| Umetnost| Život

What's opera for, doc?

marco_de.manccini RSS / 04.05.2010. u 18:31


Ponekad bi, u sedam ujutro, zazvonio telefon.

- Možeš li da dođeš da pričuvaš klinca dok sam ja na probi u operi? Izvini što je ovako iznebuha, ali zovem već nekoliko dana, nikako da te dobijem.

Ma mogu, kako da ne mogu. Hoću. Nisi ni mogla da me nađeš, nisam svraćao kući par dana. Legao sam tek pre pola sata da konačno otresem noć. U onom drugom, dnevnom, životu sam, kao i ostali moji vršnjaci, nalazio premalo mesta i nade da će ga ikada biti, pa sam ga prepustio odraslim i sposobnim i ćerdao ga na spavanje i čitanje, čekajući noć, izlaske, muziku i devojke.

 

 

Tadiza, odnosno TAkozvanog Direktno IZabranog, su, kažu, neki tamo Šarićevi drugari vređali preko nekakvih novina, sve u šiframa. Evo uvrediše ga sad i preko Fejsbuka, malo manje šifrovano. Na primer, pominje se mečka, nimalo zakukuljeno.

Tadiz ne zna kome se toliko zamerio, pa će pitati SAD za pomoć da vidi ko mu to nije prijatelj na Fejsbuku. Oko onih Šarićevih drugara je valjda već pitao Crnu Goru.

 

 

Ja sam Napoleon. U to ne može biti nikakve sumnje. Ja sam jedini koji tako misli i upravo to je nepobitna potvrda mog identiteta.

Dani slave su iza mene, zatvoren sam ovde na Institutu Sveta Jelena, ali ne žalim se. Šetam, sedim, opet šetam, malo napolju, malo u sobi, i razmišljam. Svoje misli zapisujem na blogu. Čitanost je jako mala, ali to me neobično raduje. Mrzeo bih da je drugačije. Oh, oh, kako bih to mrzeo.

 


Sedamnaest vozila na raskrsnici, semafor ne radi, policajac leži mrtav na sred asfalta, jedna ruka mu je izgleda slomljena, drži je pod pravim uglom, a ona druga ukočena, skroz pravo, ambulantna kola i vatrogasna kola idu u suprotnim pravcima, jedan od njih mora da je zalutao, tramvaj, avion i konj čekaju sa jedne strane i daju žmigavac iako su prestrojeni za pravo, a kolona predškolske dece bez pratnje i biciklistička trka sa pratnjom nailaze sa druge strane dok se spušta rampa za voz.

 
2010-03-02 21:12:30
Život

Marija od Mančini

marco_de.manccini RSS / 02.03.2010. u 22:12

1934-2010

inv001.jpg?t=1267557492

 

Čvrsta kao stena
meka kao sena

 

 

Kako će sad taj nemački vojnik, u svrhu odbrane svojih građana od stalne i rastuće pretnje od ponovne, neizbežne, a moguće i trajne srpske okupacije nemačkih sela i gradova, onako gladan, da strelja đake po Kragujevcu?

* * * 

 



Tri hica u glavu iz neposredne blizine dok je spavao u kući u bogatom kraju u Meksiko Sitiju. Sutradan je, na Uskrs 1986., po novinama pisalo da se radilo o imućnom biznismenu. On je bio mnogo toga, ali ne i imućni biznismen. Oni koji su znali ko je u pitanju su, i nehotice, odmah primetili ironiju. Preživeo je sedam godina, tridesetih, kao lični sekretar, prevodilac i telohranitelj Trockog živeći i radeći s njim tokom izgnanstva u Turskoj, Francuskoj, Norveškoj i konačno Meksiku, ali je na kraju pao kao žrtva ljubavi, mada bi se pre moglo reći zavisnosti, svoje četvrte (ili pete, “u zavisnosti kako se broji” govorio je) žene. Ana-Marija Zamora, ćerka imućnog i uticajnog meksičkog advokata, koji je među svojim poznatim klijetnima imao i Trockog i Diega Riveru (a s tim i Fridu Kalo), je odmah po ubisvtu presudila i sebi. Komemoracije povodom smrti su održane na Harvardu, Stanfordu i Institutu Poankare u Parizu. Svaka od ovih institucija ga je smatrala (želela?) dovoljno svojim da bi ga udostojila ovakvim činom, iako je on najduži do svoje akademske karijere proveo na Njujorškom Univerzitetu, gde je svoj odnos sa studentima sumirao rečima “njih nije briga, a i mene nije briga”.  

 

 

Ne, to nije izjavio ni praktičar kao Hitler, Musolini, Staljin, Mao, ili Pinoče, niti teoretičar kao Makijaveli. Nije ni urednica bloga, ni moj šef, ni Njanja. Radi se o Nobelovcu. I ne, nije ni Kisindžer, ni Arafat.

 

 

Mozda je čovek čoveku vuk, ali je sam sebi zasigurno samo magarac.

 

 cvet7.jpg?t=1256743888

 

 

Konačno, stiže dobra vest - pozvan sam na intervju! Moj prvi intervju, Uitman Koledž, mala, privatna škola odlične reputacije. Malo je zavučeno mesto, Uala Uala, sasvim na istoku države Vašington, na granici sa Oregonom, okruženo poljima, vinogradima, rekama i planinama. To mi se dopada, ali mi je potreban i velik grad za punjenje nekih baterija i ova izolovanost me pomalo brine. I Portland i Siatl su na više od četiri sata vožnje, a bliže od toga nema gradova vrednih pominjanja i posećivanja. 

%7B5F592970-40A6-4324-A36C-0479C07B39AD%7D.JPG

 

marco_de.manccini

marco_de.manccini
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  15.08.2008 VIP izbora:  142 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana