U četvrtak, u 1 unoć, održaće se akcija masovnog zatrpavanja Nacionalne bezbednosne agencije SAD pozivima i elektronskim porukama. Zagušimo špijune!
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka smatralo se da je neko dosegao zrelost ako je bio na derbiju ili nekoj od evropskih utakmica Crvene Zvezde, ako je nešto kresnuo i ako je išao u Trst da sebi kupi farmerke. Baš ovim redosledom.
Ja sam svoje prve farmerke upravo zato kupio sam. Dve nedelje pre osamnaestog rodjendana izmaltretirao sam majku da garantuje za mene kako bih dobio pasoš, da bih onda krenuo na hodočašće na Ponteroso odakle sam se ponosno vratio sa svojim prvim Wrangler farmerkama.
Imam za razmenu sličice Životinjskog carstva sa brojevima: 5,29,30,31,85,132,161,171,176, 177,187,210 i 217
Da se nadjemo danas popodne ispred škole da tapkamo? Imam neke nove sličice.
U detinjstvu, kao i svi drugi, sakupljao sam razne sličice. Grdna majka od svoje male plate izdvajala je redovno po malo više od samog džeparca za poneku čokoladicu sa sličicama. A i od džeparca smo brat i ja odvajali samo da kupimo što više. Bila je to prava opsesija. Medjutim, kad sam shvatio kako se sličice sakupljaju u Švajcarskoj, shvatio sam da smo za nih mala deca, u pravom smislu tog izraza.
No, da se vratim prvo na moja sećanja na sličice.
Tridesete Olimpijske igre polako se sele u istoriju. Još danas i sutra imamo priliku da pratimo sportske događaje, a onda će se istoričari sporta potruditi da sve lepo izanaliziraju i smeste u debele (sada već elektronske) fascikle. Bilo je i biće još herojskih, emotivnih pa i tužnjih i ne lako objašnjivih stvari.
Malo sam brljao po prašnjavim arhivama Interneta ne bi li našao zanimljive a ne tako uobičajene podatke i događaje iz istorije Olimpijskih igara. Evo nekih.
Već više od celog veka na Olimpijskim igrama takmičari se oprobaju u gađanju golubova. Danas se radi o "glinenim golubovima" - parčetu prepečene zemlje koji se rasprši u hiljade delića kad ga pogodi sačmara. Medjutim, na Igrama u Parizu 1900. godine mete su bile pravi živi golubovi! Ostalo je zabeleženo da je pobednik takmičenja Belgijanac leon de Lunden zaslužio zlatnu medalju oborivši svih 300 ptica.
(nadam se da Albicila ne čita ovo, slošiće mu se).
Ko je bio najvažniji na svadbi?
Kada su na svadbu dolazili prijatelji?
Zašto mlada nije smela da jede prasetinu?
Zašto su mlada i mladoženja spavali odvojeno prve noći?
Ko je dolazio na svadbu a ko na igranku?
Evo kako su pre pedesetak godina izgledale svadbe u Kolubarskom kraju, kraj Lajkovačke pruge, po kazivanjima moje majke Radmile rodjene u Bogovađi i brata od tetke Miloša iz Donjeg Lajkovca.
Pre mesec dana, objavljena je vest da će "Novi Sad rebalansom budžeta obezbediti 10 miliona dinara za kupovinu testova na narkotike, koji bi trebalo da početkom naredne školske godine budu podeljeni roditeljima đaka 7. i 8. razreda osnovnih i svih razreda srednjih škola u gradu."
Predsednik Koordinacionog tela za borbu protiv nasilja u osnovnim i srednjim školama i član Gradskog veća zadužen za obrazovanje Vladimir Jelić rekao je da "narkomanija sve više uzima maha među decom u srednjim, pa čak i osnovnim školama, pa stoga, kako je naveo, Grad zajedno sa roditeljima mora preduzeti sve potrebne mere da se ona suzbije, a jedna od najefikasnijih mera je prevencija." te da će "uvođenjem ove mere Novi Sad biti prvi grad koji je objavio rat narkomaniji među najmlađima na taj način". Apelovao je "na roditelje da sarađuju u ovoj akciji, jer se mnogima dešavalo da otkriju da im je dete narkoman kada bude već prekasno".
Organizacije građanskog društva koje rade na problemu droga više su nego nezadovoljne ovim predlogom. Razlozi za to, od prilike se mogu svesti na sledeća stanovišta:
"Dečaci i devojčice sami" (Boys and Girls Alone) je naziv programa u okviru koje je 20-toro dece uzrasta 8 do 11 godina uvedeno u kuću tipa "velikog brata" negde u Kornvolu i ostavljeno da se sami snalaze naredne dve sedmice. Dečaci i devojčice su bili odvojeni u zasebnim prostorijama. Do sada prikazane epozode daju i scene u kojima deca muče jedna druge i plaču kao kiša.
Izgovor produkcije ide otprilike ovako: Zamislite svet bez odraslih, svet kojim upravljaju deca, svet u kome odluke donose desetogodišnjaci.
Preko polovine stanovništva Najrobija živi u siromašnim četvrtima, grupisanim pre svega na severoistoku i jugoistoku grada. Nastala su intenzivnim doseljavanjem stanovništva iz ruralnih delova zemlje. Slivaju se kolone sirotinje u prestonicu očekujući da će tu naći život bolji od bede koja ih je pritisla. Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.