Australian Associated Press upravo je objavio sledeću vest:
Lisabon sam pohodio tri puta. Prvi put kao pravi turista, sa porodicom, vodjen ljubaznim domaćinima i željan da vidim što više znamenitosti. Drugi put poslovno, sa kratkim kasnim noćnim trenucima odmora i opuštanja. Treći put, pre nekoliko nedelja, imao sam tri dana odmora pred naporan rad. Iskoristio sam ih onako kako sam najbolje mogao - lutajući bez cilja, nasumice ulazeći u uličice, izbegavajući poznata i prenatrpana mesta, osluškujući duh i život običnih ljudi. Portugalski nobelovac Žoze Saramago napisao je u svom delu "Putovanje u Portugal": "Putnik nije turist, on je putnik. Postoji velika razlika. Putovati je saznavanje; ostalo je jednostavno otkrivanje". Ja sam tek iz trećeg puta otkrio od Lisabona nešto malo više nego što se može naći u svakom turističkom vodiču.
Tik uz autoput, u smeru ka Nišu, nedaleko od novobeogradskog Bloka 28 već godinu dana čeka jedan braon-beli pas. Uvek je sam. Ne dozvoljava nikome da mu se približi. "Druži se" samo sa bukom automobila i zagađenim vazduhom prometne saobraćajnice. Nikada ne maše repom. Uzdignutih ušiju i pogleda uprtog uz autoput on čeka i veruje da će se oni koji su ga baš tu ostavili, vratiti.
Ne odaziva se nikome, uprkos tome što su stanovnici obližnjeg kvarta pokušali da ga dozovu svim "psećim" imenima. Ponekad načulji uši na zvižduk.
Tu je od jutra do mraka. Odlazi da prespava negde, ali stanari, koji ga hrane nisu uspeli da uđu u trag njegovog prenoćišta. Ni kiša, košava i vetar ga ne sprečavaju da čeka.
U poslednje vreme, u Švajcarskoj se pojavljuje čudan pokret koji se najpre javio u Francuskoj još početkom devedesetih, a prisutan je i u Kanadi, Španiji, Engleskoj, Austriji, SAD, Nemačkoj, Italiji, Belgiji i drugim zemljama. Radi se o Frontu za oslobadjanje baštenskih patuljaka! Prvi 'napadi' ovog oslobodilačkog pokreta javili su se nedavno u okolini Friburga a, evo, pojavili su se i u kantonu Vo - u okolini Lozane.
april 2006.
Ovo je prvi od tri teksta kojima ću pokušati da predstavim ovu azijsku zemlju. Radio sam ih na osnovu podataka sa raznih strana, kao i ličnih zapažanja tokom dvanaestodnevnog boravka. U narednim nastavcima imaćete priliku da čitate o nekim mestima i načinu života u Bangladešu. Potrudiću se da što pre postavim na Net i album mojih fotografija.
Bangladeš je jedna od zemalja u Aziji o kojima se malo zna. Mada nije tako poznata kao Nepal ili Indija, ova zemlja ima svoje zanimljivosti koje zovu na otkrivanje.
Domaćini kažu da je to zemlja
Neki bi rekli da su navijači koji prate bilickističke trke najveći fanatici u sportskim nadmetanjima. Ja mislim da su neviđeni kreteni, pogotovo veliki broj isfrustriranih manijaka koji više smetaju nego što pomažu takmičarima. Oblače se kao idioti (za neke je bolje reći da se skidaju kao idioti), nose jelenske rogove, trče pored bicilista, polivaju ih vodom, udaraju, guraju, unose se u lice, sklanjaju u poslednjme trenutku (ako se uopšte i sklone).
Edit: moj komentar
Ko smo mi? Šta tražimo ovde? Šta radimo ovde? Šta radimo jedni drugima? Šta radimo bićima i stvarima oko sebe? Dokle možemo ovako? Da li treba samo da slegnemo ramenima i uživamo u komforu koji imamo ili da učinimo nešto?
Život danas juri nevidjenom brzinom. Sve više radimo, sve više komuniciramo, sve više putujemo, obilazimo, a kad se osvrnemo, sve manje vremena imamo. Život traje sve duže, a sve ga je manje. Nekako migolji, nekako nikako da stignemo da sve uradimo.
Ja sam već u godinama kada mi brzina nije neka posebna želja (sem kada sednem u auto). Valjda sa iskustvom, a pogotovo kada pogledam iza sebe i vidim šta sve jesam ili nisam uradio i ispred sebe i zamislim šta bih sve voleo još da uradim (a znam koliko mi je otprilike još ostalo), počeo sam da razmišljam kako da svoje vreme organizujem. Kako da ne dozvolim da mi vreme pobegne, već da u životu uživam.
Shvatio sam da ne vredi da jurim život. Ne mogu ga stići. Brži je, mnogo. Onda, preostaje mi da uradim nešto sasvim suprotno. Da život usporim.