But if my life is for rent and I don't learn to buy
Well I deserve nothing more than I get
Cos nothing I have is truly mine
A tragic history of the Acropolis temple
Film by Kostas Gavras
Lyrics used come from Lord Byron's poem The Curse of Minerva
Stiv je od malena bio nerminog duha, željan visina i spreman da proveri svoje mogućnosti. Taj poriv vukao ga je da uradi ono što su samo najodvažniji i najspremniji postigli, da uvek proba nešto novo, da bude prvi koji će ostvariti nešto što drugima nije pošlo za rukom. Srećom, bio je spretan i u poslu, te je kao finansijski stručnjak zaradio veliko bogatstvo što mu je obezbedilo dovoljno sredstava za sve poduhvate. A kao tako bogat čovek nije se libio da proba najsmelije poduhvate i fizički najteže izazove.
Odoh ja na koncert, a vi uživajte u mojoj omiljenoj pesmi
I?
Predsednik Srbije Boris Tadić, na obilasku početka radova na deonici autoputa Horgoš - Novi Sad, rekao je i da će se u naredne tri godine brzina na našim prugama podići do 110 kilometara na sat na najtežim deonicama i do 160 kilometara na lakšim.
- Ne obećavamo brze pruge od 250 i 300 kilometara na sat, već realističan projekat, koji će omogućiti da transport roba kroz Srbiju bude lakši - objasnio je Tadić.
Par sati kasnije, krenuo sam sa gospođomMi na Avalu, da se provozamo. Volim da se uputim preko Bubanj potoka pa na Kružni put, odakle skrenem levo pa kroz Beli potok izađem uzbrdo ka Čarapićevom brestu i onda tu uživamo u pogledu i maštamo da kupimo parče placa i sagradimo kolebu za staračke dane. Kad, na pružnom prelazu spuštena rampa. Stanem drugi, ugasim auto i čekam.
Ubrzo, sa druge strane, jedan od automobila obiđe kolonicu, provuče se između dve rampe i prozuja pored nas. Ja zabezeknut: idiot, kreten, samoubica ... šta sve nisam rekao. Drugoga koji je to učinio snimio sam kamerom na mobilnom. Vreme odmiče, a ja snimam još 4 - 5. Onda osetim da me nešto svrbi po glavi. Shvatam da mi rastu uši. Stojimo kao magarci ispred rampe, voza nigde na daleko, a naizgled majmuni shvataju u čemu je stvar i lagano prolaze. Budem dostojanstven da ne prođem i ja, ali odlučan da nešto uradim. Izađem iz kolone i stuštim se ka obližnjoj Železničkoj stanici. Tamo, nikoga ni od korova, sve išarano grafitima i zatvoreno, a "voz" sa dva vagona stoji tu negde, okrenut ka Nišu = u suprotnom pravcu od rampe i tunela iza nje. Stoji i nikom ništa. U obližnjem dvorištu mlada porodica raspalila roštilj i uživa. Od njih saznah da stanica odavno ne radi, da je rampa automatska, da je spuštena verovatno zašto što je voz još tu u stanici i da ima običaj da dugo tako stoji bez znaka života, da se desi da se rampa pokvari pa je spuštena po ceo dan.
Ne mislim da sam pevač, niti pisac. Ja sam samo glas, živi dnevnik
Leonard Koen je pesnik čežnje. Melanholična atmosfera koju nosi njegovo stvaralaštvo, bila to duboka poezija koju svako mora doživeti na sopstveni način ili muzika kojom dominira njegov promukli glas, prisutna je svetskim scenama i muzičkim krugovima preko četrdaset godina.
Devetog jula prošle godine bio sam jedan od 2.800 srećnika koji su uživali u večeri sa Leonardom Koenom na Montre džez festivalu.
"Možda je Guča za pijance, a "Grand šou" smeće, ali je to najbolje što nudimo. Mislite li da na Kolarcu ima više muzike nego na "Grandu"? Kao jedan od objektivno boljih kompozitora tvrdim tako.
Reče Goran Bregović i ostade živ.
31. mart 2006.
Prirodom posla, putujem raznim prevoznim sredstvima. Najčešće avionom. Bez lažne skromnosti, imam običaj da kažem da neko ustane i krene tramvajem na posao, a ja ustanem i krenem dalje avionom. Mada, svih prethodnih pet godina dok sam radio u Jugoistočnoj Evropi, najveći broj putovanja bio je "prašinarski" - vozom ili putevima, autobusom ili kolima. Priznaćete, to baš i nije bilo lako. Dešavalo mi se čak da stopiram izmedju sprskog i bošnjačkog dela Bosne davne 1998. godine, ili da dva puta putujem kolima sa beogradskom registracijom po Kosovu (bez Metohije) 2002-ge. Luda glava.