31. mart 2006.
Prirodom posla, putujem raznim prevoznim sredstvima. Najčešće avionom. Bez lažne skromnosti, imam običaj da kažem da neko ustane i krene tramvajem na posao, a ja ustanem i krenem dalje avionom. Mada, svih prethodnih pet godina dok sam radio u Jugoistočnoj Evropi, najveći broj putovanja bio je "prašinarski" - vozom ili putevima, autobusom ili kolima. Priznaćete, to baš i nije bilo lako. Dešavalo mi se čak da stopiram izmedju sprskog i bošnjačkog dela Bosne davne 1998. godine, ili da dva puta putujem kolima sa beogradskom registracijom po Kosovu (bez Metohije) 2002-ge. Luda glava.
U Vilija (kako ga u žargonu zovu u kraju), došao sam sasvim slučajno. Nešto niže niz Roslin Hil je sedište ženske skautske organizacije u kojem imamo sastanke
Prošlog ponedeljka probudio sam se u gostinskoj sobi moje litvanske saradnice, negde na periferiji Vilniusa. Posle prelepih i ne tako toplih petka i subote, uporna skoro-jesenja kiša nam je umalo upropastila posetu znamenitostima juga zemlje i njenog glavnog grada. Soba je bila okupana žutom svetošću. Sjajno - sunce se raduje mom poslednjem prepodnevu u Vilniusu! Šta bi više poželeo pasionirani amater fotograf?
- Хало, хитно је: мачка ми се попела на дрво и не могу да је скинем!
- Госпођо погрешили сте број.
- Ма, не околишите, маче је мало и може да падне сваки час!
- Извините, али стварно...
- Немам ја времена да извињења - грана је изнад прометне улице и ако падне прегазиће је!
- Ама, госпођо, добили сте Ватрогасну бригаду.
- А ... па што не кажете одмах. А који је број службе за спасавање животиња?
Колико пута вам се десило да вас позове неко ко нема никакве везе са вама? Колико пута вам се десило да грешком окренете потпуно погрешан број?
Који је број за ватрогасце код нас: 93 или 94, или можда 96? Не то је за телеграме. У ствари за кварове. Ма, чекај да видим...
Kako ne biti kada ih pogledaš
Moj dragi gost: Florian
Predrasude su sastavni deo naših života, pa je jedna na koju sam nedavno naišao dok sam objašnjavao uživanje u lepoti jedrenja dece i ta kako se može jedriti u zemlji koja nema more. Iskreno rečeno, nisam o tome razmišljao na taj način. Iz mladosti mi je ostao onaj fazon: Mađarska nema more, ali ima ratnu mornaricu, ali tek sam tada shvatio da većina ljudi jedrenje povezuje sa jedrenjakom na pučini sinjega mora. E, šta je tu je, Srbija je nakon raspada Jugoslavije postala država bez izlaza na more, Panonsko more se malo povuklo, ali je na nekom njegovom dnu ostalo Palićko jezero, kao najveće (po rečima zlobnika: najverovatnije najpliće) jezero u Srbiji.
Palićko jezero kao morski recidiv, pored svih sukoba, poseduje jedan lokalnog tipa na relaciji dve obale.
S jedne, naslonjen na Muški štrand prilegao je na samu obalu hangar veslača, a na drugoj strani, pored Vermešovog Bagujvara, a pre pecaroškog doma, nalazi se Jedriličarski klub Palić. Sukobi članova ovih klubova su po svim osnovama, počev od prebacivanja tipa: "Koji je to sport da se krećeš leđima unapred?" (kao da se i letvica u skoku u vis već odavno ne prelazi leđima) pa do "Ko te tero, da znaš da jedriš ne bi morao da veslaš."