Moj gost: Marijana Terzin, PR Amaterskog pozorišta Dadov
Ovih dana, Alternativni pozorišni centar Dadov u Beogradu obeležava 50 godina rada. Gotovo pola veka, Dadov predstavlja svojevrsni fenomen naše kulture. Nastao daleke 1958. godine u neobičnim okolnostima adaptirane privatne zgrade u Molerovoj 33, na Vračaru, Dadov je počeo rad sa idejom o repertoarskom, alternativnom pozorištu koje je trebalo da bude neka vrsta protivteže profesionalnim teatrima, poput „of Brodveja”, pariskih džepnih pozorišta, londonskih eksperimentalnih i sličnih trupa.
Dadov je skraćenica za "Dramski atelje Doma omladine Vračar". I to je bitno danas, pola veka od osnivanja, kada slovi za “republiku slobodnog duha, centar asfaltnog humora, beogradsku emociju” koja je uspela da na scenu iznese sve što drugi nisu mogli, hteli ili smeli da igraju i odneguje stotinak eminentnih glumaca, reditelja i dramskih pisaca.
Riots in England - one view
Photo: Lewis Whyld/PA/AP
Queen has a verse in their famous song "We are the Champions" that usually doesn't catch the ears of those listening: "No time for losers"
Recent events in big cities in England have me wondering if the losers have finally decided to take things into their own hands and make their "own time"?
Središnja, glavna ulica Madrida ove godine slavi stogodišnjicu. Prostire se od Kale de Alkala na istoku, samo par stotina od Prado muzeja, pa do Placa Espanja na zapadu i deli Madrid na severozapadnu Malasanju i istočnu Čueka. Centralna je gradska arterija, svojevrsan izlog grada, sastajalište i promenada, centar poslovnog života, ali takođe i stecište putnika, hipika, prostitutki ili jednostavno prolaznika sa jednog na drugi kraj grada.
Ceo vek Velika ulica odiše istim živim ritmom i provlači posetioce baš kao i njujorška Peta avenija ili Brodvej, londonski Konvent garden, pariska Jelisejska polja ili rimska Via Vitorio Veneto. Mada samo kilometar ipo dugačka, Velika ulica je najpozatija ulica u gradu, pista kojom su šetali i danas šetaju slavne ličnosti i pravi magnet za posetioce. U ovu ulicu i kvartove koji je povezuju hrle svi koji žele da osete ritam Madrida, popiju kafu u nekom od kafića, pogledaju dobru predstavu, film ili koncert, kupe knjigu, muzički ili disk sa filmom ili nešto u luksuznim prodavnicama i budu obasjani svetlima velegrada. I to sve u velelepnim i monumentalnim zgradama koje su projektovali najpoznatije španske arhitekte prve polovine prošlog veka.
Prošle nedelje, umalo mi promače vest o padu malog aviona u Makedoniji :
U udesu školskog aviona) "cesna 172", koji je u četvrtak oko 12.50 pao u portu pravoslavne crkve Uspenja presvete Bogorodice kod izletišta Skrebatno iznad Ohrida, poginule su četiri osobe. Prilikom pada aviona Akademije za obuku pilotskih kadrova, sa oznakama Z-3 DCV, izbegnuta je veća tragedija, jer se letilica srušila na livadu na kojoj je više hiljada ljudi proslavljalo Veliku Gospojinu.
Onda se setih: hej, pa ja sam bio u tom selu. Evo teksta koji sam napisao posle te posete, pre ravno 4 godine. Neke stvari su se od onda promenlie, ali je verovatno najveći deo još uvek isti.
Kafana "Na ćošku Šumadije" nalazila se na prevoju jednog brda, odmah ispod ramaćkog visa, na granici atara sêla Dobrače i Stragara. O povezanosti i uzajamnoj zavisnosti ljudi iz ovog kraja najbolje svedoči grejno telo u mehani, koja ima dva odeljenja. U jednom se nalazi furuna dudnjara, a u drugom ulazi sulundar u odžak. Tako čunak prolazi ispod plafona pa se narod na oba mesta greje, a toplota se iskoristi u najviše mogućoj meri. U ovoj kafani sede zajedno Srbokleti i Srbogružani i međusobno se sve razumeju, iako svako govori svojim jezikom.
Vreme je novogodišnjih i božićnih praznika. Vreme je kada se valja setiti bližnjih – roditelja, dece, braće, sestara, familije, prijatelja, kolega... Mnogi još uvek upražnjavaju taj lepi običaj.
Nekada je slanje novogodišnjih čestitki bio značajan porodični dogadjaj. Već početkom decembra otpočinjale su pripreme: pravljenje spiskova, kupovina čestitki, odabir koje ćemo kome poslati, pisanje što lepših originalnih poruka, slanje.