… što poželiš to naslika.
Setih se jednog starog vica iz vremena hladnog rata:
Tokom susreta predsednika SAD i SSSR-a, padne njima na pamet da se trkaju. Presvuku se, zagreju. Skupili se članovi delegacija, porodice, novinari… Trka krene. Na cilju, pobedi predsednik SAD.
Sutra "Pravda" objavi:
"U trci u kojoj su učestvovali predsednici SSSR i SAD, naš predsednik stigao je drugi dok je predsednik SAD bio pretposlednji"
Vica sam se setio kad sam video vest:
Zainteresovaše me neke stvari oko VIP blogera i blogerki koje opazih poslednjih dana. Najpre, prijatno sam se iznenadio saznavši da je Strongman zaslužio taj status. Svaka čast - mislim da je opravdano. A onda, na nekim blogovima poče napadanje VIP autora i razmišljanje da li zaslužuju da budu u tom ekskluzivnom klubu.
Pomislih, verovatno sam propustio neke lekcije iz Osnovnog blogerskog vaspitanja (jedan od predmeta koji je predvidjen novom reformom osnovnog obrazovanja; već od prvog razreda osnovne škole). Pogledah ponovo par postova mesije bloga b92 Dejana Restaka, i nadjoh:
VIP
Danas mi je žena rekla da su na 4 umiovaonika dobili samo dve polovine sapuna. Začudjene, tražile su objašnjenje. Odgovor je bio da je celom vrtiću (10 grupa, oko 270-toro dece) stiglo samo 20 sapuna i da se ne zna da li će, kada i koliko novih sapuna doći.
Ako izadjete iz Glavne železničke stanice u Antverpenu i skrenete u ulicu koja sa leve strane ide pored pruge, naići ćete se u Ulici pelikana (Pelikaan straat). Tu ćete se sresti sa dve specifične zanimljivosti ovog grada. Najpre, ispod lukova koji drže prugu na desetak metara iznad ulice, smestio se niz juvelirskih radnji. Tako ćete, ako niste dovoljno pročitali o gradu koga sa pravom smatraju lepšim od Brisela (što uopšte nije teško), saznati da je Antverpen odavno svetski centar obrade i prodaje dijamanata. Sa druge strane, dok izbrojite do 10 sigurno ćete videti čoveka u crnom mantilu do ispod kolena sa šeširom. Da, Antverpen je jedno od retkih mesta u kojima još možete videti tradicionalnu zajednicu Hasidskih jevreja, koja održava način života na način na koji su živeli još u 17. i 18. veku u zemljama Istočne Evrope.
Dolazeći u Antverpen na skautske sastanke, odsedao sam u skautskom hostelu koji je tik uz Ulicu Pelikana i ostajao iznenadjen i zainteresovan za intrigantne osobe u naizgled smešnjim odelima koje danonoćno tuda prolaze.
Ove sveće i jelo, i dušni brav, za pokoj duše mojoj Radovinci.
Bog da joj dušu prosti
Moj gost danas: Mary Murphy
In the capital city of a country that boasts an average wage of €386, I was gobsmacked to see the monetary reverence with which musicians are treated. Okay, I’m the first to acknowledge that tonight may have been far from typical so I checked and while tonight was indeed a little fláithiúilach (generous) by any standards, it wasn’t that far removed from the norm when Serbians might drop up to €50 in tips for musicians.
Over the weekend, I participated in a planning meeting. As a kind of getting into the topic for the event we were preparing (action learning), our host asked us to think about how we have learned the most? That was a good and eye opening exercise that helped all of us to understand not only our learning, but also the way we can help others to learn in a better way. Here is what my reflection was.
Jedna subota. Cela nedelja u žurbi i poslu. Naredna obećava još više.
Noć pre stigao kod drugara Raše, u Francusku. Kuća iz 1820. godine, renovira je ciglu po ciglu već 20 godina.
Jutro, pun ranac papira i posla koje bih voleo da odradim ne bi li se izborio sa životom.
Gazdarica Seka stavlja lonče. Odlazim na terasu, sa pogledom na Visoku Savoju. I onda...
U povodu obeležavanja Dana Mladosti, NVO BuBe poziva sadašnje i kandidate za članstvo da se okupe na proslavi u Klubu ljubitelja radnih akcija "Korčagin", Ćirila i Metodija 2a.
U plavom uglu, obučena u Nike patike, iz Sibira preko Floride, stiže MARIJA ŠARAPOVA.